Aušvic je danas najbolji podsjetnik na sve zločine počinjene prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, te dokaz da čovječanstvo nikada ne treba zatvarati oči i dopustiti netoleranciju, rasizam, vrijeđanje i ponižavanje svih koji su "drugačiji".
Rijetko koje mjesto na svijetu može u čovjeku pobuditi toliku emociju kao što to može Aušvic, najveći koncentracioni logor nacističke Njemačke, kaže Bjelopoljac Samedin Agović, nakon što se prije nekoliko dana vratio iz Poljske, gdje je posjetio ovo monunmentalno mjesto.
-Кad sam u januaru ove godine sa prijateljima putovao u Кrakov na Svjetsko rukometno prvenstvo, u planu puta bila je i posjeta ovom mjestu zločina svjetskih razmjera, svega sat i dvadestak minuta udaljenom od grada - započinje priču Samedin za "Dan".
Кamp Aušvic je zbog svoje veličine među najposjećenijim koncentracionim logorima koji su danas podsjetnik na ljudsku patnju.
Cijeli kompleks sastoji se od tri glavna kampa: Aušvic 1. - koji je nekada služio kao administrativni centar, Aušvic 2. (Birkenau) - kamp za istrebljivanje, i Aušvic 3. (Monovitc) - radnički kamp.
Zastrašujuća je činjenica kako je tokom rada kampa ubijeno više od milion nevinih žrtava i to na najgori mogući način - smrtonosnim plinom ciklonom B, medicinskim eksperimentima, pogubljenjima te prisilnim radom i izgladnjivanjem, kaže Agović.
- Razgledanje kampa počinje od Aušvic 1, gdje nakon kontrole koja podsjeća na onu kada se ukrcavate u avion, ulazite u jedno od najcrnjih mjesta svjetske istorije.Jednom kad uđete ispod poznatog znaka "Arbeit macht frei‘‘ (Rad oslobađa), nekadašnji službeni ulaz u kamp, zaboravljate sve što vam je u mislima i jedino što vam prolazi kroz glavu jeste: ‘Zašto?‘ - priča Agović.
Velike ciglene zgrade izvana i ne odaju neke velike strašne tajne, ali kad uđete u njih - sve se mijenja.
- Nije prošlo ni deset minuta po dolasku u Aušvic i sva je hladnoća nestala, baš kao da u tom trenutku u mom tijelu nije bilo mjesta za hladnoću. Preplavile su me emocije - tuga, jad i ljutnja, što sam u tom trenutku zaista najmanje očekivao. Ljudi vam govore o svojim iskustvima koja steknu prilikom posjeta tom koncentracionom logoru, no sve što vam ljudi prenesu pomnožite sa sto. Tada ćete možda biti bliže stvarnom stanju onoga što vas očekuje - priča Agović.
Naići ćete na prostorije koje sadrže predmete i ostatke osoba koje su kroz kamp prošle.
- Cipele, dječje cipelice, naočare, fotografije, lični dokumenti, garderoba, pribor za čišćenje cipela, razna pomagala i slični predmeti nešto su što nikada neću zaboraviti. Ipak, jednu stvar moram izdvojiti kao najgoru od svih - soba prepuna ljudske kose s jedne i tkanina koja se radila od te iste ljudske kose s druge strane. To je samo dokaz koliko čovjekov um može biti poremećen, ništa više od toga - priča Agović svoje utiske.
Na samom kraju, izvan zidina Кampa 1., ukopana pod zemlju, nalazi se i plinska komora s pećima za kremiranje.
- Sam ulazak u taj prostor je zastrašujuć. Kad uzmem u obzir da je nas bilo svega pedesetak i da je bila gužva odjednom se u ovu komoru zatvaralo i po petstotinak osoba, mogu samo misliti o kakvom je teroru ovdjw bila riječ. U komori se jasno vide zidovi, noktima izgrebani, a iz te prostorije ulazi se u krematorijum sa pećnicama - nastavlja priču Samedin.
Kako je kazao, nikad neće zaboraviti riječi vodiča grupe koja je ispričao priču o maloj curici koja je zatvorena u komoru, a koja je uspjela preživjeti samo zato što su je prekrila brojna mrtva tijela, kojih je bilo toliko da plin nije mogao doprijeti do nje.
- Odmah pored komore je mjesto gdje je obješen Rudolf Hes, SS-ovac koji je komandovao logorom do 1943. godine. Sad zamislite da iza ovog užasa, u sklopu kampa, postoji kuća u kojoj je srećno živeo komandant logora sa svojom suprugom i mnogobrojnom djecom koja su imala divno detinjstvo i igrala se igračkama koje su zatvorenici pravili- navodi Samedin.
Nakon posjeta Aušvicu 1. kreće se u nekoliko kilometara udaljeni Aušvic-Birkenau do kojeg vodi pruga koja se završava iza kapije, u dvorištu, gdje su logoraši deportovani.
- Procedura je bila sljedeća: čim bi voz stao, SS doktori bi odmah vršili selekciju, gdje su stari, bolesni, slabi i djeca išli u red za gasnu komoru, njihove stvari su odmah uzimane uz obećanje da će im biti vraćene po tuširanju (zbog čega na svakom koferu pišu ime i adresa), a u drugom redu bi bili svi sposobni za rad (ljudi sa fotografija na zidovima, koji su uspijevali da žive još svega tri do četiri mjeseca). Postoje brojni detalji, činjenice i statistički podaci koje vredi spomenuti, ali ne želim da ovde širim priču o istoriji Aušvica. Tu priču želim da čujete od vodiča kada budete i sami posjetili Aušvic, jer je njihove priče nemoguće prepričati i parafrazirati, morate ih sami čuti i doživeti - zaključio je Agović.
