Da su obećanja oko oživljavanja privrede u Industrijskoj zoni na Rudešu ostala samo mrtvo slovo na papiru, svjedoči i sudbina Fabrike za protektiranje guma Gumig. Radi se o pogonu koji je, upošljavajući dvadesetak radnika, poslovao pozitivno sve do novembra 2003. godine kada je izvršena privatizacija preduzeća od strane firmi Euro-turist i Monteadrija. Tada je rečeno da je Gumig na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je obećao da će uvesti nove tehnologije i ojačati poslovni ambijent. Međutim, fabrika s novim vlasnicima nije proradila. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije u registru Centralne depozitarne agencije našao pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju bivši radnici tvrde da su je samo jednom vidjeli. Marta 2007. godine fabrika je, zbog neizmirenih obaveza prema povjeriocima, otišla u stečaj, kad su i radnici upućeni na biro rada. Poznato je da je nakon toga pogon za protektiranje guma ostavljen na milost i nemilost znanim i neznanim koji su iz fabrike počeli da iznose sve što se moglo iznijeti. Takođe, poznato je da su glavne mašine završile u Podgorici kod jednog privatnika. Bivši radnici navode da je njihova fabrika bila još jedna meta pljačkaške privatizacije u Beranama.

– Pod velom lijepe priče i silnih obećanja sve je urađeno da se pogon Gumiga uništi i da nikada ne proradi. Prestankom proizvodnje upućeni smo na biro rada, prepušteni konstantnom propadanju. U međuvremenu, brojne naše kolege su se preselile na onaj svijet krajnje uvrijeđeni, poniženi i prevareni. Nama je, poslije svega, ostalo samo da gledamo zidine nekad uspješnog kolektiva u kom smo radili – navode bivši radnici.

Prije dvanaest godina radnici su tužili vlasnika za svoja potraživanja, a Osnovni sud u Beranama zaplijenio je imovinu i poslije desetak pokušaja prodao fabričku imovinu firmi Gradin iz Rožaja. Ta imovina se sastojala od hale bruto površine 1.881 metar kvadratni, zatim kotlarnice, portirnice, trafostanice i placa površine 8.422 kvadrata. Imovina je, nakon desetak neuspjelih pokušaja prodata putem javnog nadmetanja na ročištu zakazanom u Osnovnom sudu za samo 128.378 eura, iako je na prvoj licitaciji cijena iznosila 975.290 eura. Međutim, i pored obećanja, ni novi vlasnik nije preduzeo nikakve mjere da na mjestu nekadašnjeg pogona organizuje neki vid proizvodnje.

Bivši radnici navode da su pokušavali da stupe u kontakt sa vlasnikom uništene fabrike i da u nekoj korektnoj komunikaciji iniciraju oživljavanje proizvodnje. Od toga, kako tvrde, nije bilo ništa.

– Fabrika je na kraju prodata na vrlo nepopularan način. Od dobijenog novca nama je isplaćena neka crkavica, što je zanemarljivo u odnosu na naša ukupna potraživanja na ime neisplaćenih plata i drugog. Tužno je što ni novi vlasnik nije uzimao za ozbiljno naše molbe da se oživi proizvodnja – navode bivši radnici.
Podsjećamo, Berane je 1980-ih godina imalo industriju s preko 10.000 radnih mjesta, koju su predvodili giganti poput Fabrike celuloze, Polimke, Gumiga, Ciglane, Rudnika mrkog uglja... Od bivših privrednih giganata u tragovima su ostali Polimlje i Polieks, dok je većina ostalih uništena, rasparčana i rasprodata tokom privatizacije. Za po nekoliko hiljada eura sumnjivi vlasnici kupovali su fabrike, a zatim za višestruko veće iznose rasprodavali njihovu imovinu, radnici su završavali na birou rada ili s minimalnim penzijama, a savremene mašine iz Celuloze i Gumiga završavale su u drugim državama.