
Od kada je stupila na književnu scenu, književnica Ljiljana Šarac neumorno piše, objavljuje romane mahom na temu istorije, ljubavnih i porodičnih odnosa. Njeno najnovije djelo "Anđeo s jednim krilom" ("Laguna", Beograd), namijenjeno je mladima, ali ga je s podjednakom pažnjom primila čitalačka publika svih generacija. Riječ je, kako je navedeno i u recenziji romana, o "knjizi o iscjeljenju i iskupljenju". O tome kako je odlučila da napravi svojevrstan književni iskorak i počne da piše za djecu i mlade, o problemima mladih koje je literarno obradila, o važnosti podrške koja je djeci i mladima nužna tokom odrastanja, a nadasve u času kada dožive gubitke i odlazak bližnjih, kao što su to ponekad i roditelji, Ljiljana Šarac govori u intervjuu za "Dan".
• Kako je došlo do toga da napustite svojevrsnu zonu književnog komfora i Vaše uobičajene teme kao što su istorija, ljubavni i porodični odnosi i odlučite se na pisanje romana za djecu i mlade?
– Ja već godinama pišem ljubavne, istorijske romane. Osjetila sam se u jednom času kao glumac koji stalno igra jednu istu ulogu. Postalo mi je malo dosadno, a treba da prije svega meni bude zanimljivo da bi moglo da bude zanimljivo mojim čitaocima. Bilo je pitanje šta pisati sljedeće, a mene inače ne drži mjesto i ne umijem dugo da budem slobodna. Brzo se odmaram pa onda brzo i napunim baterije. Pitala sam se šta pisati sljedeće i to je uvijek imperativ pisca. Nekako su na red došli moji đaci koji su vrlo često govorili da je lijepo što sam napisala toliko romana za odrasle, ali su me pitali i gdje su tu oni i šta pripremam za njih. Jednom prilikom sam im dala obećanje da ću napisati knjigu za njih. I tek nakon datog obećenja shvatila sam da je to vrlo ozbiljan posao i nimalo lak. Čak mi se učinilo da kad zaronite u taj svijet dječje književnosti da je sve veliko i dobro već napisano i da su se najbolji pisci dječje književnosti u zemlji već profilisali i postavili na pijedestale i sad se tu treba naći među njima romanom dostojnog tog društva i njegovih čitalaca. Meni se činilo da je bolje i da ne uradim taj posao nego da ga uradim površno i neuspješno. A onda, nekako, stvari dođu na svoje mjesto kada dugo promišljate, kada dugo maštate i kada žarko želite da uradite to što hoćete i zapravo, mislim da je moja velika prednost u tom trenutku bila ta što ja sa mladim čitaocima radim.
• Knjiga nosi veoma neobičan naslov, "Anđeo sa jednim krilom". Koju simboliku ima ovaj naslov?
– Vrlo je slikovit i prosto uvodi u priču koju sam željela da ispričam zato što kada izgubimo nekoga mi više nikada nismo cijeli. Mi smo za čitav život okrnjeni i to jedno krilo pokušavamo da nadomjestimo nekim vidom proteze. To mogu da budu prijatelji, to može da bude pisanje, to može da bude traganje za samim sobom i onim što možemo da budemo u budućnosti. Tako Ružica, glavna junakinja ovog romana kreće u potragu za svojim korijenima. Ona živi u Beogradu, živjela je u jednoj finoj, harmoničnoj porodici. U času kada je ostala bez roditelja shvata da joj čitava jedna polovina porodičnog stabla nedostaje, a to je priča o očevim roditeljima iz Crne Gore, sa Cetinja, i tu kreće jedan pomalo detektivski zaplet, kad ona da bi se sabrala i smirila, da bi našla utjehu u najtežim trenucima kreće put Crne Gore i Cetinja u potragu za tetkom i djedom, i tako nastaje jedna uzbudljiva i neobična priča.
• Kako su na roman odreagovali upravo oni koji su Vas na pisanje istog i potakli - vaši đaci?
– Ja sam najprije bila iznenađena njihovom voljom da knjigu pročitaju. Mi se stalno žalimo kako djeca ne čitaju i kako nam mnogo treba da ih na čitanje privolimo. Mislim, pak, da je mnogo važno i to koliko je knjiga dobra i to ko knjigu preporučuje.
Ako knjigu preporučuje neko ko je vrstan čitalac ili neko ko je od autoriteta u njihovom svijetu oni njemu vjeruju i ako zbog njega krenu da čitaju nešto i ako to privuče njihovu pažnju kao što je "Anđeo s jednim krilom" privukao njihovu pažnju, onda je to stvarno pun pogodak da ne iznevjerite dječje povjerenje. Tako da su i moji đaci i moji rođaci i djeca mojih prijatelja najprije zbog mene pročitali roman, a onda su ga čitali zbog romana samog, jer im se dopala i tema i Ružica kao glavna junakinja. I ta uzbudljiva priča, i ta tuga, i ta sjeta, a koje su u kontekstu čitavog romana, i taj obrt na kraju i sunce koje na kraju mora da grane na nebu, jesu ono što djeca očekuju od jedne savremene, moderne knjige. Oni žele snažne emocije, oni žele dobru priču, oni žele uzbudljiv zaplet, oni žele junaka ili junakinju koja je njima slična, bliska, koju će da razumiju, koja neće da propovijeda, propagira, zanovijeta i pametuje, već će da živi život koji je njima sličan i poznat, i da onda kraj ne iznevjeri njihova očekivanja, nego da razgali, podstakne, da ulije optimizam, jer ja vjerujem da ovom društvu treba i svjetlosti i smijeha i optimizma, jer smo mnogo svi postali ozbiljni i preozbiljni, a djeca to ne vole.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
Коментари (0)
Оставите свој коментар