Bjelogrlić / -FOTO: NEBOJšA BABIć

Bjelogrlić za "Dan": Režija mi je dala novu dimenziju

Živeći u realnom životu kao da sam počeo da gubim vjeru u ljude. A, onda u svojim djelima tražim tog čovjeka i malo ga uzdignem da bi vratio vjeru sebi, a i ljudima oko sebe - kaže Bjelogrlić

Sve što sam radio ne podražava život, nego je više od života, uvijek mu dam neku dozu bajke, takav je bio "Montevideo...", takve su "Senke nad Balkanom", takav je i "Toma". A takva će biti i "Lančana reakcija" - kazao je za "Dan" poznati srpski glumac Dragan Bjelogrlić.

Glumačka zvijezda još od vremena one Jugoslavije, kad je osvojio srca filmske publike ulogom malog bombaša partizana Sirogojna, pa sve do danas, Bjelogrlić ne samo da glumi i režira, on prije svega svojim projektima kreira kinematografiju i televizijsku produkciju u regionu.

Sa Draganom Bjelogrlićem smo razgovarali tokom njegovog boravka u Podgorici gdje je u CNP-u gostovala kultna predstava "Let iznad kukavičjeg gnezda" Beogradskog dramskog pozorišta u kojem on već 18 godina maestralno igra lik Mekmarfija, sinonima buntovnika koji plaća strašnu cijenu zbog neodoljive potrebe za slobodom.

Bjelogrlić za "Dan" govori o tome kako se kroz ovu predstavu može posmatrati promjena shvatanja slobode u poslednjih 18 godina, šta za njega znači režija, zašto poseže za prošlošću i šta mu prošlost omogućava.

• "Let iznad kukavičjeg gnezda" bavi se prije sve slobodom pojedinca. Iz Vaše perspektive da li se prostor slobode za 18 godina promijenio, da li je način da se borimo za svoja prava danas drugačiji nego što je bio, ili je riječ o istim vrijednostima a samo se okolnosti mijenjaju?

– To su univerzalne vrijednosti i to je univerzalna tema o kojoj su napisane mnoge knjige, pozorišni komadi, snimljeni filmovi. Od kada postoji čovjek i dokle god će postojati, čini mi se da će se on baviti temom slobode. A sa ovom predstavom je zanimljivo da je ona tako nekako kroz te silne godine kako se desilo da u Srbiji, gdje se ona igra matično, prije nekoliko godina počeo dešavati manjak slobode na svakom planu, tako je ona postala ponovo aktuelna, dobila jednu novu dimenziju. I to se nije dešavalo našom voljom, prosto i mi, i ja, koji smo izgovarali određene rečenice na sceni, nekako su počele drugačije da zvuče, a i publika je počela drugačije da ih prepoznaje, u uslovima manjka slobode kojem smo izloženi iz godine u godinu. Tako da je prosto za tih 18 godina ova predstava doživljavala različite faze, i sada je ona dobila na novoj aktuelnosti sa tim promijenjenim okolnostima u kojima živimo. Možda, i generalno, sad kad se odmaknem od Srbije, moguće je da mi živimo u svijetu koji postaje totalitaran. Čak i onaj svijet koji se deklarativno bori i ima neke institucionalne zakone koje ima, razvijenije od Srbije, i gdje postoje objektivno veće slobode, postoji neki drugi krug totalitarizma toliko nevidljiv, koji stalno pravi stege koje jednog pojedinca u društvu stalno ograničavaju. Zaista je čudno, ali ja živeći u Beogradu, i u Srbiji, imam utisak da živim u jednom neslobodnom društvu, a opet dešavalo mi se da mi dođu neki stranci i pitam ih šta im je prvi osjećaj kad dođu, oni kažu: "Sloboda". Tako da očigledno, a pričam o ljudima koji mi dolaze sa zapada, eto sad su mi bili neki Francuzi, da Beograd odiše nekom slobodom. Tako da je to čudno. Moguće je da se ljudi danas osjećaju neslobodno u različitim sredinama, samo što taj njihov osjećaj manjka slobode dolazi iz različitih pravaca. Кljuč dugovječnosti ove predstave je prije svega da je to jedan jako dobar tekst i smatram da smo ga od početka dobro pročitali, i da ga dobro igramo. A ovo je za sve ove ostale dimenzije koje je predstava dobila i ima. U Beogradu bukvalno postoji lista čekanja za karte. Znači to je postalo nešto više od predstave.

• Prvi utisak je da ste neumorni, čini se da od uloge Sirogojna do danas nemate odmora. Od prije nekoliko godina bavite se uspješno režijom i produkcijom. Otkud snaga, želja i volja da budete i iza i ispred kamere?

– Mislim da mi je režija u poslednjih desetak godina dala neku novu dimenziju, i otvorila neki novi nivo interesovanja. Moguće da je ona to pogonsko gorivo da mi se u srednjim godina otvorio neki drugi put i otišao sam iza kamere. Iskreno, poslednjih godina režija me i više obuzima od same glume. Tako da je moguće da me taj neki "svič" koji sam napravio prije desetak godina kada sam počeo intenzivnije da se bavim režijom, da me gura naprijed.

"Čovjek može da prezire nagrade tek kad ih ima"

• Nedavnio ste dobili nagradu "Europa prima" i u obazloženju se navodi da ste jedna od "legendi filma u jugoistočnoj Evropi". Šta za vas znače nagrade danas, a šta su one predstavljale ranije?

– Više su mi značile kad sam bio mlađi. Tada mi je bilo važno da me neko shvata i prepoznaje da je to što radim vrijedno. Nemam neki poseban odnos prema nagradama, možda zato što je neko davno rekao otprilike da "čovjek može da prezire nagrade tek kad ih ima". Nije mi to nešto što me gura naprijed. Više me guraju izazovi nekih novih priča, novih projekata, drugačijih, zanimljivijih, neki teren koji još nisam isprobao. I dok god budem imao snage i energije ići ću tim putem. Ali, jeste lijepo... posebno je lijepa ta nagrada zato što je internacionalna i šira je u odnosu na prostor u kojem radim i djelujem.

• Dakle, režija je izazvala produkciju?

– To je nešto što me mnogo više gura naprijed, kao neki zadatak koji je postavljen ispred mene. Naravno, i produkcija i režija se već dvadesetak godina prepliću. Nije produkcija samo skupiti pare za film ili seriju, već napraviti to tako da to ima smisla. Režija je ključ nekog novog pogonskog goriva koje sam otkrio u sebi.

• Čini se, a to potvrđuje i film "Lančana reakcija" koji ste nedavno snimili, kao da temama kojima se bavite posežete u prošlost objašnjavajući sadašnjost i ukazujete na budućnost?

– Razmišljam ja o tome zašto stalno idem u prošlost... Za mene je film više od života. Sve što sam radio ne podražava život, nego je više od života, uvijek mu dam neku dozu bajke. takav je bio "Montevideo...", takve su "Senke nad Balkanom", takav je i "Toma". A takva će biti i "Lančana reakcija". Moguće je da mi prošlost pruža veću mogućnost da zađem u fikciju, da uđem u to nešto što je više od života. Neko me je skoro pitao zašto nalazim teme gdje su ljudi dobri, iako u stvarnosti nisu tako dobri. Razmišljao sam da to sa godinama dođe, živeći u realnom životu kao da sam počeo da gubim vjeru u ljude. A, onda u svojim djelima tražim tog čovjeka i malo ga uzdignem da bi vratio vjeru sebi, a i ljudima oko sebe.