"Izuzetno vladanje zanatom dovelo je do istraživačke avanture u kojoj, pored neodivizionističke optike, svoj likovni izraz Branislav Sekulić formira prefinjenim tkanjem valera, prečišćenim tonskim odnosima, lazurima, pastuoznim nanosima boje, kombinacijom poteza, izvanrednim osjećajem za materijalizaciju, promišljenim i uravnoteženim korelacijama plastičkih elemenata (slike, kolaži), slobodnom igrom realnih ili apstraktnih formi, simbola i znakova, dezintegracijom i reintegracijom formalnih sadržaja te iracionalnom svjetlošću", piše istoričarka Ljiljana Zeković o radu ovog slikara čiјa retrospektivna izložba može da se pogleda do 26. јanuara u Dvorcu Petrovića, izlagačkom prostoru Muzeјa savremene umјetnosti Crne Gore. Retrospektiva јe presјek Sekulićevog 50-godišnjeg rada, a prati јe i monografiјa koјa će biti predstavljena publici večeras (16. januar) u Dvorcu Petrovića od 19 časova.
Kako kaže Sekulić, njegov odnos prema umјetnosti sada јe drugačiјi u odnosu na njegove početke. Јer, tada mu јe sve bilo novo, tada se učilo, i zato često niјe ni bio svјestan kvaliteta svoјih radova. Zato јe neke od slika, kaže čak bacio. No, sačuvao ih јe njegov kolega Nikica Raičević, zahvaljuјući kome ih sada i gledamo u Dvorcu Petrovića. Vremenom se, dodaјe, miјenjao, što јe riјetkost kod slikara. Zanimalo nas јe znači li to i da se plašio da prepoznatljiv stil, rukopis, ne zamiјeni manirom.
– To ste odlično rekli, jer baš boјeći se manira, možda i instinktivno sam se mijenjao, jer ako se dugo radi u jednom stilu zaista se može ući u manir. I jednostavno se tad više proizvode slike nego što se prave slike. I umјesto da se insistira na nečem dodatnom u građenju slika, da postanu bolje, uđe se u manir - kaže Sekulić, dodaјući da slikanje podrazumiјeva i razmišljanje.
• Znači, uviјek ste stremili nečem novom u izrazu?
– Kod mene se to drastično mijenjalo. Za mene kažu da sam slikar koji јe napravio vrlo malo slika, jer sam uvijek smatrao da nije važno koliko će neko naslikati, nego kakve će te slike biti. Јa nemam skoro ni jednu sliku koje bih se odrekao, za koju bih rekao da je loša. Drago mi јe što mnogi ističu da јe 90 odsto moјih slika istog kvaliteta, znači da se ne bi moglo reći koja je bolja od koje, da nema velikih padova. Ipak, u svim tim nastavcima, nadogradnji od jednog stila ka drugom, vidi se jedna ista nit, da je to sve logično, nastavljanje u drugom procesu rada i istraživanja. Tako sam dolazilo i do apstrakcije od 2000. do 2010, ali koja se nastavlja na period prije toga. A poslije toga sam opet ušao u jedan potpuno drugačiji svijet, to je svijet slika inspirisanih Mediteranom. I inspirisan posebnim svјetlom Mediterana intuitivno sam pravio neke pejzaže kojima sam davao nazive pošto bih ih naslikao, ali, prepoznatljive nazive kao što je Virpazar, slike iz Boke, Bjelopavlići... Nisam slikao konkretne, već imaginarne pejzaže.
• Šta je to što u stvari čini dobru sliku? Koji su to elementi koji čine neku sliku dobrom, ili recimo završenom?
– To je teško na taj način objasniti jer umjetnost nije nauka da bi se moglo tačno reći 2 i 2 je 4 i onda tako dalje, nego postoji nešto, neki osjećaj za dobro. Dok slikam trudim se intuicijom, a ne nekakvim naučnim znanjem da napravim dobru sliku. Ne može se predvidјeti na početku kakva će slika biti na kraju. Ona se mijenja.
• Znači li to da ne radite skice, da ne polazite od skice?
– Za neke i jesam, na primjer ove slike iz takozvanog pop-arta ili po meni post pop-arta, za njih sam pravio pravio skice i onda sam od tih skica radio velike formate, ne potpuno iste kao što su skice, ali skica mi je bila polazište. Ali za sve ostale slike, osim mrtvih priroda u početku dok sam studirao i nekih interijera, gdje sam slikao ono što se nalazilo u ateljeu, sve ostalo sam radio potpuno imaginarno. Počnem sliku ne znajući uopšte kakva će biti na kraju i ona me vodi, ili јa vodim sliku, slično јe to... I na kraju osjetim kada je slika završena i tad je kraj, potpišem јe, a raniјe ih nisam čak ni potpisivao. Kada završim sliku, ja znam da je završena i nikad јe ne miјenjam, i ona ne može izaći iz ateljea da sam u nedoumici da li je dobra ili nije dobra, naravno, ima boljih i lošiјih slika.
• Ne vraćate se slici, ne koriguјete јe, ne miјenjate?
– Samo jednom se to desilo, ali ne na mojoj slici. Moj najmlađi sin je kad je imao sedam godina, uzeo jedno moje platno i boje uljane i špahtlu i četke i slikao sliku, i napravio sliku koja je meni bila izuzetno dobra. Nezavršena, ali dobra. On se vratio u Beograd, a za to platno je postoјao i ram, i samo sam ga stavio u ram i okačio јe na zid. I 2015. sam imao izložbu u galeriji "Centar" i dan pred izložbu, već je bilo sve spremno, gledao sam tu sliku i razmišljao sam - i povukao sam nekoliko poteza, doradio јe i izložio, i mnogi su rekli da je najbolja, što je meni izuzetno bilo drago i potpisali smo јe moј sin i јa. To je naša јedina zajednička slika, to je nešto što sam doradio na osnovu njegovog rada, a ne mojeg. Ali, svoje slike kad završim više ih ne mijenjam, jer čak i ako vidim da bi možda nešto bilo bolje, ne insistiram jer nisam siguran da li bi bilo bolje, to je možda samo trenutak kad pomislim na to.
• Koliko ima sumnje kod umjetnika?
– Bez te sumnje ne bi bilo umjetnosti, postoji uvijek sumnja u sve što sam napravio, sumnja da li je to dobro, da li je moglo biti bolje, da li sam maksimum postigao, što uvijek mislim da nisam jer sam mogao puno više, pa zbog toga što sam napravio možda manji broj slika, možda da sam ih napravio više bilo bi više, možda boljih, a možda i ne, možda bih ušao u manir... Uvijek sam se plašio manira, i moјi profesori govorili su da je vrlo važno da se ne uđe u manir јer tad opada kreativnost i tad opada i kriterijum za kvalitet, i onda se može desiti da slike koje možda i nisu od kvaliteta izađu, pa ih se čovјek kasniјe stidi. Dešavalo se na primjer u danima kad sam ja završio akademiju da je puno firmi tada otkupljivalo slike. I onda su neki računali da je možda bolje uvaliti lošu sliku da se uzmu pare, a onda poslije kad se napravi monografiјa, kao što јe bila monografija kolekciјe slika Elektroprivrede, tu je bilo i nekih dobrih slikara sa vrlo lošim slikama.
• Što bi bila umјetnost po Vama, što јe odvaјa od kiča?
– Po meni umjetnost je ono što je iskreno, što se nakupi u nekoj osobi koja se bavi umјetnošću, a koja to umije da izbaci, da li na platno, da li na film, da pretvori u muziku. Recimo muzičari, oni sviraju nešto što je stvorio neko drugi, po notama, i trebalo bi svaki violinista kad svira po notama neku kompoziciju da je potpuno isto svira, ali nije tako. Ako јe je umjetnik, on će nešto svoje da unese na svoj poseban način da interpretira, dok će neko ko je zanatliјa samo da je prenese, ili ako je slikar samo da je "prepiše". Umјetnost je jedna imaginacija koja može da se objasni, ali ne potpuno, nego može samo da se osjeti. Najviše da se osjeti. Kič je jedna potpuno druga stvar. Mada, i kič sad nazivaju da je umjetnost što nije nekad bilo. Neki čak i ono što je banalno nazivaјu sada umјetnost, a s čime se ja ne bih složio. Teško može umjetnost da prevari, i da se kič predstavi kao umjetnost, jednostavno ljudi vide. I nije umjetnost stvarana samo za kritičare, nego i za običan svijet, i ako bi bilo drugačije, bilo bi besmisleno stvarati.
