Pred sam kraj samostalne izložbe Igora Bošnjaka "Budućnost se ponavlja više nego istorija", koja je mogla da se pogleda u Dvorcu Petrovića Centra savremene umjetnosti Crne Gore od kraja juna, kustoskinja postavke Teodora Nikčević provešće publiku znatiželjnu da sazna više. Ovo stručno vođenje kroz postavku prof. trebinjske Akademije likovnih umjetnosti zakazano je za utorak, 30. avgust, u 19 časova.
Neke od odgovora potražili smo od samog umjetnika na otvaranju. Jer, ono što ova postavka sastavljena od video-radova, fotografija, instalacija, nudi posmatraču, nije samo nova fizička perspektiva sagledavanja spomenika posvećenih borcima narodnooslobodilačke vojske i civilinim žrtvama rata u Drugom svjetskom ratu nekadašnje SFR Jugoslavije. Ne, ona je ujedno i nova mogućnost čitanja kako prošlosti, tako i sagledavanja njihovog vizionarskog i avangardnog habitusa, a koji omogućava da djeluju "svježe" i danas, pa čak ostavljaju mogućnost otvorenog domaštavanja, otvarajući time i vrata u budućnost. To, pak, Bošnjak prikazuje smještajući spomenike u futurističke funkcije i pejzaže, "praveći" od njih svemirske brodove, jednako kao što prikazuje negativan odnos čovjeka spram tih spomenika od `90. na ovamo, "opravdavajući" tako i sam naziv izložbe. Pritom, Bošnjak ne zaboravlja da ukaže i na odnos veličina čovjek - spomenik - priroda, služeći se mogućnostima savremene tehnologije, odnosno snimcima nastalim zahvaljujući dronovima. Bošnjak se predstavio radovima inspirisanim spomenicima na Kosmaju, Podgariću u Hrvatskoj, na Sutjesci, Kozari i Kadinjači kod Užica, početno ih tretirajući kao lendskejp priče koje dobijaju čak i svoje postapokaliptične, futurističke "nastavke".
– Iako su ti spomenici danas već stari i preko 50 godina, još uvijek su moderni i savremeni, još uvijek su avangardni, bavim se pričom koliko su išli i idu ispred svog vremena. I fascinantno je koliko neka slika iz prošlosti može danas da bude futuristična. U glavnom filmu koji traje 30 minuta, "Sentiens", pretvaram ove spomenike u svemirske brodove, koji slijeću na drugu planetu i dolazi do ideološke borbe te spomeničke arhitekture i arhitekture neoliberalnog kapitalizma - pojašnjava Bošnjak.
• Iako izrađeni od betona, danas ti spomenici djeluju kao sasvim organski dio pejzaža. Kako Vi doživljavate te spomenike i vizionarstvo njihovih autora?
– Oni imaju u sebi nešto arhetipsko, univerzalno, a beton je kod nas u to vrijeme bio relativno moderan. Mislim i da se beton morao koristiti radi njihove monumentalnosti, a i da bi opstali što duže, da bi bili dugovječniji. Početkom rata `90, tog spomeničkog nasljeđa smo se odrekli, generalno, većina naroda. Zato se bavim i srušenim spomenicima. Vidi se i koliko se '90. ideološka matrica promijenila. Sada, s tim ratom nacionalizama, mi imamo problem sa svim antifašističkim nasljeđem. A, kada sad vidite taj beton, betonske konstrukte koje je napala mahovina, gdje je on dobio transformacije od vremena, po meni vizuelno dobijaju još bolju vrijednost, postaju još monumentalniji patiniranjem tog betona.
• Znači, beton se ponaša kao prirodni materijal?
– Da, baš tako, uzeo bih za primjer spomenike na Sutjesci i Kozari. Projekti su bili tako napravljeni da su obično na vrhovima brda, u nekim šumama, tako da su ti projekti i scenski i arhitektonski i umjetnički osmišljeni da spomenik zapravo izgleda kao da je tu bio oduvijek. To su mnogo promišljeni spomenici u estetskom, filozofskom i svakom drugom smislu. Ona država, onaj sistem, imao јe neku viziju kako to treba da se radi, i pristupao je ozbiljno konkursima, projektima, i to se sad s distance od 50 godina vidi. Odnosno, vidi se koliko je onaj sistem više valorizovao promišljanje umjetnosti i samu umjetnost i umjetnike, nego danas ovaj nakaradni neoliberalni sistem.
• Naziv izložbe može se, čini se, iz neke umjetničke, prebaciti u neku realnu, pa i istorijsku sferu.
– Meni su bile zanimljive teorije ruskog kosmizma. Taj ruski filozofski pokret iz 19. vijeka bavio se odnosom kako svemir, Sunce i zvijezde utiču na ljude, na revolucije, ratove. Jedan ruski naučnik početkom 20. vijeka teorijski je dokazao cikluse solarnih oluja na Suncu, a to je kasnije naučno potvrđeno, i kako to generalno utiče na nas ljude i na dešavanja na Zemlji. U tom kontekstu, zanimljivo mi je kako su kod nas ovi spomenici pozicionirani u prostoru. Recimo, spomenik na Kozari se zove Spomenik revoluciji, a on zapravo govori o revoluciji okretanja Zemlje oko Sunca, jer vi kad uđete u taj spomenik možete da shvatite da je on postavljen da u prirodi može da prati sazviježđa kao što su drevne civilizacije radile, kao Stounhendž, Inke, Maje... Zato sam te spomenike vezao za ruski kosmizam i za neke teorije koje se bave u estetskom smislu kako nešto spoljno utiče na kolektivnu psihologiju naroda, društva, socijalne pokrete.
• Imamo na jednoj strani prošlost, na drugoj budućnost, a čovjeka u sredini. Što da radi on, kako da se iščupa?
– Jeste da sam čovjeka smjestio u procjep, ali to je i zato što je on stvarno mali spram tih monumentalnih spomenika, još kad to snimite dronom odozgo, čovjek se još smanji. A grandioznost tih spomenika, kad dođete pred njih osjećate stvarno neko strahopoštovanje i prema žrtvi i prema čitavom tom narativu. Kroz tu teoriju ruskog kosmizma pokušavam da pokažem da čovjek generalno ne može puno da utiče na spoljne faktore, da je kao bakterija za Planetu. Nemam odgovor na to pitanje. Čovjek je tu, provlači se, preživljava, te ga ideologiju satiru, melju, a mi smo najbolje osjetili promjenu tih ideologija zadnjih 30 godina, a meni je to vizuelno i fenomenološki zanimljivo.
Ž. JANjUŠEVIĆ
