Likovi u romanu "Umetnik" iz pera Edija Saše Đorđevića nemaju imena i nacionalnost. Nije bitna njihova boja kože ni bilo kakva ubjeđenja ili opredjeljenja. Oni su osobe kakve se svakodnevno sreću na ulici ili poslu, u školi, gradskom prevozu ili parku, na fakultetu, utakmici, koncertu, pozorišnoj predstavi… "Javljaš im se, i oni tebi, sa osmijehom na licu, nekada iskrenim, nekada tek reda radi. A možda se i gledate ispod oka, mrko, zbog ničim izazvane antipatije ili nekog postupka sa kojim se ne slažete. Dijeliš sa njima sjedište ili klupu, ćaskaš ili se gurkaš u redu pred nekim šalterom ili kasom. Nervozno trubite jedni drugima u koloni vozila zaglavljenoj u saobraćajnoj gužvi. Oni su tvoji prijatelji, rođaci, komšije, školski drugovi, kolege, partneri. Ili tek slučajni prolaznici kroz tvoj život, koji u njemu ne ostavljaju nikakav trag. Zemlja u kojoj žive moji izmišljeni junaci takođe nema ime. Nalazi se svuda i nigdje. Ali, nije mnogo drugačija od te u kojoj ti živiš. Ima dva skoro u svemu podjednaka dijela, sjeverni i južni. Njihovi stanovnici govore istim jezikom, slične su vjere, imaju iste svakodnevne probleme i zadovoljstva. Koliko god ovaj roman bio plod književnikove mašte, sve što budeš pročitao na stranicama koje slijede već se negdje desilo, dešava se ili će se tek desiti. Jer, i na ovim stranicama i van njih, ljudi su samo ljudi", zabilježio je pored ostalog o svojoj knjizi naš sagovornik Edi Saša Đorđević.
• U kojoj mjeri je ovo Vaše djelo plod mašte, a u kojoj mjeri zapravo opisujete stvarnost, sam život?
– U suštini, ovaj roman je plod moje imaginacije i ne oslanja se ni na kakve realne događaje, ali je vrlo realan i na žalost, pošto govori o ratu, možemo da vidimo koliko su stvari koje su u romanu istinite. Svejedno je da li posmatramo rat između Ukrajine i Rusije ili između Izraela i Palestine. Vidimo iste slike, srušene domove, ubijenu djecu, prognano stanovništvo, krv, razaranje na sve strane. Svako je u pravu i svako nije. Svako ima svoju priču a uvijek su u pitanju neki zakulisni interesi velikih sila i mešetarenja, i to je ono što je ovom romanu suština. To je jedna antiratna akciona drama. Jeste kao što kažete slojevita i brza, ali, objašnjava upravo te stvari o ratnim strahotama i nosi poruku da je svaki rat manje ili više, ali, svakako nepravedan.
• Kako ste odabrali naslov romana?
– Roman ima u naslovu samo jednu riječ, kao i svi moji prethodni, vjerovatno i budući. Glavni junak je muzičar, a ima i neke druge talente. Knjigu otvara tekst naše balade "Zrno večnosti", čiji sam autor i koja je posvećena svim umjetnicima. Otud i naslov.
• Kako ste postali pisac?
– Da bi čovjek postao pisac, mora prvo da bude čitalac. Ja sam od malih nogu čitao i sve što mi je došlo pod ruke, pročitao. Krenuo sam od stripova, a onda sam počeo da čitam knjige, najprije one propisane školskom lektirom, a onda sve knjige koje su mi privukle pažnju. Srećan sam što sam stupio na književnu scenu, što su mi neki dragi ljudi od knjige bili podrška i što su vjerovali u mene, tako da sada imam već pet objavljenih romana.
• Vaših pet romana inspirisani su istorijom. Da li je lakše pisati na istorijske ili pak na savremene teme?
– Lakše je pisati na one teme koje su čista imaginacija. Tu smo vezani samo za sebe, svoju istinu i tok misli. Kada pišemo o istoriji onda smo dužni istini o kojoj pišemo, prema ljudima, događajima i ličnostima teže. Lakše je što postoji ozbiljna osnova i dobra građa na osnovu koje književnik može da gradi radnju. Ostaje samo da on bude i dobar dramaturg i da napravi neku dramu u priči koja je zanimljiva u vezi sa tim događajima i ljudima.
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar