Ivan Đurišić / -foto: srđan boljević

Ivan Đurišić: Dekonstrukcija podrazumijeva ponovno sagledavanje cjeline

Kolorit je jednostavno dio mene. Time ne rukovodim. Ja sam dijete Podgorice, dijete Crne Gore, sve ono što crpim, crpim iz našega krša, neba, zemlje i vazduha, kaže Ivan Đurišić za "Dan"

"Dekonstrukcija algoritma" naziv je samostalne izložbe likovnog umjetnika Ivana Đurišića koja je nedavno mogla da se pogleda u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Velika platna, naglašen kolorit sačinjen od jarkih i čistih boja, likovi - stvorovi - biljke i životinje s antropormfnim detaljima. Toliko osobeni, da tvore pejzaž kao da je u pitanju neki Park iz doba jure, ali na Đurišićev način, "dobijen" razlaganjem matematičkih algoritama, ili možda prirode DNK, koja se i sama često ponaša kao algoritam. Ta "dekonstrukcija" algoritma, dramatična je, uznemirujuća, ali u finalnom i čudesna, mistična, jer, stvara se jedan novi svijet, očitava se jedna nova mogućnost.

• Naziv "Dekonstrukcija algoritma" asocira na neku matematičku formulu. Zašto matematička formula u umjetnosti?

– Ulazim u zonu koja je meni jako prihvatljiva, a to je kontradiktornost, jer ja u stvari sa tim nazivom ne počinjem, nego završavam. Kod mene su nazivi izložbe i samih slika, nešto što dolazi poslije kompletnog stvaralačkog procesa, i više su stvar neke igre. U ovom slučaju to je igra pojmova, jedan pojam koji je izvučen iz matematike, kasnije se nastavlja u oblast informatike, a dekonstrukcija je tu kao jedan postmoderni temelj, i podrazumijeva ponovno sagledavanje svega, pa samim tim i pravila, što algoritam u stvari i jeste. Kada je u pitanju moj stvaralački proces moram reći da nemam određenu temu ili konkretnu ideju od koje polazim, nego sam jednostavno prepušten unutrašnjim osjećanjima, emocijama koje me vode kroz slikarski proces. Prepuštam se igri, maštanju, fantaziji, i trudim se upravo da sve ono što dajem, dajem iz jednog dijela koji je potpuna nepoznanica za nas, makar u ovom trenutku.

Najljepše se osjećam u ateljeu

• Ako izuzmemo ljetošnju izložbu u Tivtu, i ovu u Podgorici, dosta dugo nijeste izlagali. Znači li to da nijeste imali što da "kažete", ili nije bilo poziva? O čemu je riječ?

– Mislim da živimo u jednom svijetu koji je po tom pitanju vrlo agresivan i taj neki viralni moment mene strašno nervira, i iskreno, kad nemam što da kažem ili nemam potrebu da kažem, milije mi je da ćutim. Jednostavno, čekao sam moment da imam što da predstavim. Inače, u Podgorici sam poslednji put izlagao prije 13 godina, i nije to što nije bilo poziva, nego jednostavno sad se desio moment kad jednostavno mislim da ću ovom izložbom da ispunim očekivanja i svoja, a i ljudi koji će doći da vide izložba.

Kod mene, u stvaralačkom smislu nema pauza, to je samo kada su u pitanju izlaganja. Nisam od onih slikara koji često izlažu, iz prostog razloga što su ovo vrlo emotivni momenti i ovo crpi nevjerovatnu količinu energije. Deset, petnaest dana prije i poslije izložbe ja nisam u svom ateljeu, a što mi je u stvari smisao svega. I možda pomalo zvuči sebično, ali moram da vodim računa o tome, jer se tamo osjećam najljepše.

• Možemo li reći i da se dekonstrukcija odnosi na dekonstrukciju figure - figuracije u neke apstraktne elemente, ili je u pitanju obrnuti proces?

– Dekonstrukcija ide u svim pravcima. Ono što priželjkujem od svojih radova, iako ne planiram, jeste da budu jako, jako otvoreni za tumačenje, i da svakom posmatraču, odnosno primaocu, daju mogućnost da iz svog ugla u zavisnosti od iskustva, znanja koje nosi, svega proživljenog, svaku sliku pojedinačno i na poseban način doživljava i proživljava. Jednostavno se ne mogu pomiriti sa čvrsto ukorijenjenim krajnostima, nego sam pristalica mišljenja, i tu je negdje izvor i mog filosofskog stava, da sve možemo posmatrati iz više uglova.

• Da li umjetnost trpi krajnosti?

– Pa ne, upravo o tome i govorim. Jednostavno to je ta sloboda koju nam umjetnost daje, samo je pitanje hoćemo li mi to iskoristiti da sebe oslobodimo, prije svega, i da budemo na kraju krajeva ono što jesmo, a ne da glumimo nešto ili nekog, a što je jako bitno i za svakog čovjeka.

• Sve slike imaju nazive, što nije baš često, uobičajeno kod slikara.

– Pa nije bilo često ni kod mene, iskreno govoreći, ali u jednom trenutku mi je to postala jedna dobra zanimacija. Jednostavno, i mojim prijateljima dozvoljavam da učestvuju u toj igri i da oni po svom nekom nahođenju imenuju neku od slika, što nije rijedak slučaj.

• Kako da objasnimo jak kolorit?

– Kolorit je jednostavno dio mene. Time ne rukovodim. Ja sam dijete Podgorice, dijete Crne Gore, sve ono što crpim, crpim iz našega krša, neba, zemlje i vazduha.