Knjigu je priredio književnik mr Aleksandar Ćuković, a urednik izdanja je generalni direktor RTNK Nikola Marković.
- Stranac sebi i svijetu, nikšićki divni nevoljnik, pjesnik, aforističar i novinar, Milan Dugo Krivokapić (1947-2008), ostavio je stihove i zapise permanentnog traganja za svrhom nepreglednih i nebrojenih skrivenica ovog surovog svijeta, u kome je hodeći, kao breme, u svijesti uvijek umnožavao jednu te istu zebnju-kako doreći nedorečeno - naveo je Ćuković u uvodnom tekstu pod naslovom „Ogrlica bola za opširno nebo“.
Ponajprije takvoj surovosti svijeta, potom onima koji su ga imali čast upoznati, a na kraju i onima koji će ga tek (pro)čitati, Krivokapić kao da se predstavlja stihom „evo mene divnog nevoljnika“, iz kog se sluti pjesnikova težnja za beskrajem i lutanjima u kojima se svakovrsna životna buka utišava njegovim umirujućim glasom koji poručuje stavio sam svu sreću u tvoje ruke.
Svaka njegova riječ igrala se dualitetom stid-nagost u kom se sjatilo jezgro pjesničkog doživljaja iskopano pod opširnim nikšićkim nebom u koje je autor bio nerijetko zagledan. Opsjednutost smislom egzistira u svim ostvarenjima Krivokapića, a strepnja, melanholija, bjekstva, lutanja, očaj i snažan osjećaj uzaludnosti naveo je autora da krikne –„zar smo rođeni grubo izigrani?“(„U osami“).
U takvom stanju preosjetljivosti prema drugome i stvarnosti, njegovom poezijom prosula se boja bolesti od života, slikajući neobičnu dijagnozu kao jednu pravu legitimaciju.
Evo mene zatvorite vrata
Ja ne bježim pred nesrećom svojom.
Ogrlicu bola nosio je mirno i dostojanstveno, bez težnje da ma koga optereti tim nakitom. Ukrašen bolom zapisuje kako svako od nas ima kanjon Nevidio, i vapi –svjetlosti mi treba i neba i neba. Nebo mu je opširno,pljucka na njegovo prostranstvo. Oni koji su ga bolje poznavali tvrde da to čini i sada, na tom istom nebu. U doba koje nije za tanane stvari, kada ništa nije kao što je bilo prije, kada vrijeme skroz posivi, kada se život zgusne i sabije, samo mu je smrt došla opširna kao nebo. Nespokojem zadajan i hranjen, od nespokoja bježao, u nespokoj se skrio:
Iz nespokoja jednom zavijek ću poći
U neki vječito lijep dan.
Majka je čest motiv Krivokapićevog stihovanja i promatranja, pa tako svoj dug pretače u ostvarenja kao što su „Majci”, „Kaži mi majko”, „Umorna pjesma”, „Riječi istine”, „Čekanje”… Majka je, a to je naročito izraženo u „Umornoj pjesmi”, jedan od vidova istinske introspekcije i obračuna sa samim sobom, sopstvenom sudbinom i usudom. Ona je za pjesnika prava punoća životnog imanja. Uslovno rečeno tuđ umor, ujedinjuje sa sopstvenim, čineći tim činom iskaz svojevrsnog sudbinskog rodoslova od koga je nemoguće pobjeći i kog se nije moguće odreći.
O zašto zašto neka ste prokleti
Pustite me da živim ovaj život bijedan
Šta imate više od mene uzeti
Ništa osim bola – a to vam ne dam.
I, uistinu, samo bol nije dao. Ostao je dosljedan do kraja u takvoj sebičnosti. Stamen u bolu, istrajavao je na polju škrtih zapisa kako bi ga uvećao (o)smijehom. Promenada stihovima pred kojima je Krivokapić istakao posvete znači i putokaz, referencu ka svjedocima jednog vremena, jednog bola i jednog mjesta.
Priču o Dugovim stihovima ne smijemo utopiti u sivilo, mada je njegov obruč snažan jer je sačinjen od riječi istine. Njegova poezija ne može a da ne progovori humorom i onda kada govori o temama koje su više nego bremenite ozbiljnošću („Jugoslavija u drugom stanju”). Takođe, ustanak protiv sivila stvarnosti u sivoj stihovanoj zidanici Duga Krivokapića podiže i često prisutan erotski naboj i odnos prema ženi kao značajnom motivu ovog autora.
Kritiku stvarnosti i društva, eksplicitnu i britku, nikada plitku, Milan Dugo Krivokapić iskazivao je i putem aforizma koji mu je gospodski pristajao. Aforizmom, ali i zapisima, kratkim satiričnim pričama, anegdotama i dosjetkama, pisac je uspio da ispiše svojevrsni šaljivi dnevnik o više nego serioznom vremenu. Sve nedaće, ratovi, restrikcije, inflacije, nemaštine, polemike, nestašice, grubosti, neukusi, nestabilnosti, lične i kolektivne zadrtosti i promašenosti, nekako su lakše padale uz Dugov komentar.
Ispisao je istoriju jednog doba, države i grada u šaljivom tonu, trajno sačuvavši određena imena koja više nijesu aktuelna ili pak žive u sjećanjima i pričanjima malog broja Nikšićana. Bogatstvo i vrijednost Krivokapićevih aforizama i satiričnih zapisa jeste u tome što je na maestralan način uspio da oslika karakter i mentalitet
Crne Gore, a naročito Nikšića koji ga, pod njegovim opširnim nebom, nije zaboravio.
Knjiga koja je pred vama, ima za cilj da na sveobuhvatan način predstavi stvaralaštvo i rad Milana Duga Krivokapića, autora koji se, svakako, odužio gradu u kom nikako nije uspio da se pronađe, ali i da posvjedoči onoj staroj da izvor humora nije u radosti, već u tuzi”.
