"Prošlu godinu pamtiću po tome što se u njoj rodio moj unuk Nikša i što sam ponijela, za mene važan, čin bake. Čini mi se da su svi osatli događaji bili u sjenci tog trenutka. Takođe, moj četvrti roman, "Bastadur", u decembru 2023. godine je izašao iz štampe i sa 2024. dobio svoj pun zamajac. Slijedile su odlične kritike i zaista više nego dobra čitalačka reakcija, što je doprinijelo da i u poslovnom smislu ovu godinu svrstam u uspješne", kaže u intervjuu za "Dan" književnica Jasenka Lalović, čiji romani "S one bande moje gore", "S ove bande moje gore", "Kastigulja" i "Bastadur" u izdanju beogradske "Lagune" spadaju u red najčitanijih knjiga na ovim prostorima.
• Vaše knjige su veoma tražene, čitane. Kako je sve počelo, kako ste "zaplovili" u književne vode, u svijet književnosti?
– Mnogima se čini da se to kod mene desilo slučajno. Ponekad i sama pomislim da su okidač mojeg pisanja bile okolnosti u kojima sam se početkom mojih pedesetih godina zatekla. Sa druge strane, oduvijek sam pored sebe imala neki mali notes i olovku, spremna da u svakom trenutku zapišem neku lijepu misao. Prvi tekstovi nijesu imali nikakav nagovještaj da će se sve to pretočiti u roman, međutim, kako su se nizale priče, shvatila sam da me je tema crnogorske žene potpuno obuzela. Počela sam da živim njihove živote, da prepoznajem mjesta na kojima su im se lomile duše, osjećam teret vremena i prostora na kojima su provele svoj vijek. Potrudila sam se da ispričam njihove životne priče i istaknem ono što sam prepoznala kao važno. U svemu tome, ja sam samo posrednik koji je zapisao ono što su mi u tom domaštanom svijetu one saopštavale.
• Na kojim knjigama, piscima ste se gradili kao pisac? Koji su Vaši uzori?
– Više su to knjige u kojima sam pronalazila komadić sebe i koje su me podsticale na razmišljanje. Ono što je za mene inspirativno ne svodi se na tuđe već ispričane priče. Inspirišu me knjige koje sublimiraju istorijske momente kojima su svjedočile manje poznate ličnosti i time dale neki nov pogled na pomenuta dešavanja i refleksiju na ono što slijedi. U tim presjecima životnih iskustava više ljudi, stvara se realna slika na kojoj treba da učimo. Pisanje radi pukog pisanja je besmisleno ukoliko to djelo ne šalje poruku važnu po čitaoca. Smislenost svakog napisanog djela svodi se na trenutak kad se zatvore korice i osjećaj da li smo nakon čitanja nešto novo naučili i za toliko postali malo bolji, makar u promišljanjima. Time se rukovodim kako u odabiru onog što čitam. tako i kroz pisanu riječ onog što nudim čitaocima. Sve mimo toga se svodi na besmisleno piskaranje. Imam mnogo uzora. Prust zbog snažne introspekcije. Hese koji je još u mojim srednjoškolskim danima pokazao neophodnost duhovnog razvoja svakog pojedinca, Tolstoj zbog izuzetnog talenta da istorijske događaje pretoči u univerzalne priče, poput Iva Andrića. Selimović čiji senzibilitet me iznova podstakne za dublje začeprkam po sopstvenoj duši.
Pisanje je traganje za razumijevanjem sebe, ljudskog bića, univerzalnih vrijednosti i svijeta oko nas.
• Kako i kada pišete, imate li neke svoje posebne rituale?
– Mislim da nemam neke posebne rituale neophodne da bih pisala. Obično, to je rano jutro, vrijeme tišine uz obaveznu šolju kafe i muziku koju biram da je u korelaciji sa senzibilitetom onog o čemu želim da pišem. Ne volim da namećem sebi ritam pisanja, tako da suštinski ne postoji precizno određeno vrijeme. Kad se bavite poslom u kome je ključ vašeg stvaranja inspiracija, morate joj ostaviti dovoljno prostora da se razmahne.
• Koja Vaša knjiga Vam je najdraža?
– Pretpostavljam da na ovo pitanje teško može da odgovori bilo koji autor, pa ni ja. Prvi roman mi je važan jer me je, poput svakog prvjenca, uveo u svijet književnosti. U drugom sam poslala poruke koje su za mene bile vrlo važne. Iz tog razloga u njemu pronalazim mnoge odgovore do kojih sam stvarajući došla. "Kastigulja" je po senzibilitetu, najbliža mom biću. U "Bastaduru" sam pokušala da se izmaknem iz ženskog ugla i da na isti period iz trilogije, pogledam iz muškog ugla.
• Crna Gora je, sudeći po Vašim djelima, Vaš životni ali i književni svjetionik. Ona je centar orbite u okviru koje živite i stvarate. Vaša muza i inspiracija, Vaša istodobno... Kako je počeo Vaš put u samu dušu Crne Gore?
– Vjerujem da prostor na kome stasavamo na dublji način određuje svakog pojedinca od svih ostalih nacionalnih, ideoloških ili društvenih kategorija. Ono što nas okružuje nečujno postaje dio našeg bića, usput, dok rastemo, dok upijamo mirise zemlje i trava, gledamo u obronke planina koje nas okružuju. Moj odnos sa Crnom Gorom upravo je u tom prepoznavanju sebe u njenim suprotnostima kojima nas je na najljepši način darivala. Stopljenoj pitomosti i surovosti, ukrštenim morskim širinama i visinama planinskih vrhova. Rođena sam na moru, ali je moja inspiracija ostala vezana za krš. Možda je to razlog što priče o običnom čovjeku sa ovih prostora lako dobiju neobičan i neočekivan epilog. Čini se, da životna sudbina svakog pojedinca koji odoli svim tim izazovima, zaslužuje da se smjesti u zasebnu priču. To je sigurno razlog zbog kojeg ne pokušavam da radnju mojih romana izmjestim sa ovih prostora.
• Tradicija, običaji Crne Gore, nasljeđe genetsko, kulturno, i srodne tekovine koje Vas neraskidivim nitima vežu za Vaš zavičaj, za porijeklo, utkane su u Vašu dušu, u Vaše stvaralačko biće. Oni su u neku ruku stožer, tačka oslonca u Vašem književnom stvaranju…
– Naslijeđeni obrasci nisu samo naša prošlost, već živa snaga kojom oblikujemo sadašnjost i projektujemo viziju budućnosti. Tragovi naših predaka imaju odjek u preživjelim običajima i svako čvrsto društvo ima jak oslonac na tradiciji. Ona daruje mudrost i vrijednosti koje nas povezuju i čine otpornim na mnoga iskušenja kojima smo pojedinačno svi izoloženi. Njihove nekadašnje borbe, ljubavi, stradanja i radosti oblikuju nas na kolektivnom nivou.
Crna Gora je jedan mikrokosmos koji u sebi sabira mnoge vrijednosti. Njena kulturološka raznolikost, sačuvana usmena predanja i običaji, na svojevrstan način su oblikovali ljude sa ovih prostora. U tome treba vidjeti mnoge prednosti koje valja isticati i čuvati, ali i nedostatke na kojima svi skupa treba da radimo ne bi li ih prevazišli.
Prošlost nije samo vrijeme iza nas, ona se reflektuje u našim odlukama i sudbinama koje danas živimo. Zato moja veza sa Crnom Gorom nije samo emotivna, već suštinska, od mene neraskidiva i neizbrisiva.
• Vaše romane poput zlatnih niti "pletete" oko Crne Gore, sa puno ljubavi, nježnosti, pažnje. Možemo li da kažemo da je Crna Gora vječna, neiscrpna književna inspiracija Jasenke Lalović?
– Mislim da sam u prethodnom pitanju djelimično odgovorila na ovo pitanje. Godine nas uče da na onome čime smo darivani valja biti zahvalan, tako da ovo što činim je moj skroman doprinos kojim pokušavam da se odužim rodnoj grudi na kojoj sam se rodila. Vrijeme u kome živimo, vrlo je izazovno i čini se da nerijetko zaboravljamo da ova zemlja nema nikog sem do nas koji smo dužni da je čuvamo i sačuvamo, baš kao što su to nekada uspijevali naši preci. Za mene je Crna Gora dragocjenost. Nažalost, mnoge bi valjalo na to svakodnevno podsjećati, posebno one kojima je predato da o njoj odlučuju. Odgovore za kojima tragamo ne treba da tražimo od drugih, jer ih ne znaju. Odgovori su u nama
• Vaše knjige, a to svjedoče bestseler liste, veoma su čitane i tražene kod čitalaca različitih generacija i sa različitih geografskih širina. Kako to objašnjavate, kao i očiglednu popularnost?
– Ne doživljavam sebe kao nekog ko živi u popularnosti. Prije bih rekla da je to prihvaćenost koja leži u iskrenosti i univerzalnosti emocija koje pokušavam da prenesem kroz svoje knjige. Iako su to uglavnom priče duboko ukorijenjene u Crnoj Gori, koje se bave ljudskim sudbinama, porodicom, ljubavi, identitetom i gubicima, ujedno su teme svima prepoznatljive, bez obzira na porijeklo, jezik i kulturu.
Trudim se da pišem sa ljubavlju i poštovanjem, što čitaoci nepogrješivo prepoznaju i osjete, ujedno razlog zbog kojeg se lako povezuju sa temom čak iako nijesu sa crnogorskih prostora. Da ne kažem popularnost, već tiraži prodatih primjeraka, potvrda su da su ljudi željni priča koje ih dodiruju na emotivnom i ličnom nivou. Srećna sam što se uspostavlja ta kopča između mojih romana i čitalaca.
• Na čemu trenutno radite? Kakvi su Vam književni planovi?
– Po prvi put pišem roman koji počinje od savremenog doba i kreće unazad ka daljoj prošlosti. Priča obuhvata tri različita perioda i više sudbina. Pokušaću da pružim odgovore na neka važna pitanja. Koliko svako od nas živi život svojih predaka? Da li su naše sudbine unaprijed određene njihovim nekadašnjim odlukama, izmirenim pravdama, neispravljenim nepravdama? Da li ono što smo naslijedili od prethodnih generacija nesvjesno oblikuje naše odluke, svjesne ili nesvjesne? Ovaj dio introspekcije dotiče univerzlanu temu moralnih dilema svakog pojedinca, suočava nas sa nasljeđem koje nesvjesno nosimo i čije razloge najčešće ne razumijemo. Da li postoji mogućnost i šansa da se izađe iz tog začaranog kruga? Ova i mnoga druga pitanja trenutno su preda mnom. Nadam se da ću radeći na ovom romanu i sama otkriti mnoge, po mene važne odgovore.
• Sa kojim željama, snovima, nadanjima ulazite u godinu pred nama?
– Nadam se da ću u 2025. godini privesti kraju moj sljedeći roman. Što se tiče želja, vremenom sam počela da ih racionalizujem na mjeru onih koje nisu nužno velike i toliko nedostižne. Sanjam o pravednom, uređenom društvu u kome će institucije obavljati svoje dužnosti, shodno tome snositi odgovornosti svojih odluka, da odnosi među ljudima budu uređeni po ljudskoj pravdi, a ne lošim zakonima… Svjesna sam da mnogo toga zvuči utopijski. Međutim, to je ponekad nužno da bi se imala vizija i vjera u bolje dane.
