Ambasada Francuske u Crnoj Gori kako je i najavljivano, kao zemlja počasni gost 18. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja, ovdašnjoj književnoj publici omogućiće susrete sa zanimljivim i pažnje vrijednim stvaraocima. Obećanje su ispunili već predsajamskim programom, kada je u podgoričkoj Gimnaziji gostovala književnica Majlis Besri, dobitnica Gonkurove nagrade 2020. godine, s kojom smo uspjeli da razgovaramo uprkos velikom interesovanju prisutnih da s njom razmijene barem riječ.

Besri je nagradu dobila za svoj prvjenac, roman posvećen Semjuelu Beketu. Roman Besrijeve "Treće doba", u prevodu Olje Petronić na srpski, objavila je izdavačka kuća iz Beograda "Geopoetika".

Majlis Besri je diplomirala 2005. političke nauke u rodnom Bordou. Potom je na Institutu za medije i komunikacije u Parizu pet godina bila predavač u oblasti dokumentarnih radijskih programa. Od 2003. godine je producentkinja i urednica Radija "Frans kultur" Francuskog državnog radija. Kako navode na sajtu "Geopoetike", Besri je senzacionalno stupila na književnu scenu 2020. sa smjelim romanom u kome opisuje posljednje dane nobelovca Semjuela Beketa, koje je proveo u jednom pariskom domu za osobe trećeg doba.

- Ukrštajući svoja saznanja, činjenice i maštu, ona slika jedinstveni, melanholični i dirljivi portret autora čuvenog djela "Čekajući Godoa", koji, ironično, ovdje čeka svoj kraj i posljednji put sagledava svoj život i svoje djelo. Ovaj roman razotkriva iznenađujućeg Beketa, koji je postao, možemo reći, jedan od sopstvenih likova. Nižu se epizode koje su mu obilježile život, ali i one iz svakodnevnog života u "Trećem dobu", gdje je Beket zaista živio - stoji u kroki sadržaju za ovo djelo Besrijeve.

Sajamski plakat

-MEĐUNARODNI PODGORIČKI SAJAM KNjIGA I OBRAZOVANjA

Književnica pak, kaže da je ovim romanom odala počast njenom omiljenom piscu, ali i književniku, nobelovcu, koji je svojim djelom zadužio svjetsku kulturu. Učinila je to uživljavajući se u njegov lik, čovjeka i pisca, koji pred kraj života miješa dva jezika, francuski i engleski, koji fizički kopni, ali duhovno ne posustaje.

• Zvučna struktura jezika ne govori samo o načinima komunikacije, već i o načinu života, kulturi uopšte. Kažete i da Vam je zvučnost, zvuk bitan. Zašto ste u stvari, Vi kao Francuskinja, pisali o jednom englesko-irskom piscu?

– Zainteresovala me kod Beketa njegova bilingvalnost, dvojezičnost, odnosno kako stičemo iskustva proživljavajući život na jednom jeziku, govoreći jedan jezik, a kako pišemo na drugom. On je pisao na francskom, jeziku koji je za njega bio strani jezik, a nije uspijevao da piše na maternjem, engleskom jeziku. I pokušavala sam da zamislim ono što je on pokušavao sebi u glavi da kaže na engleskom, da napišem nešto što nije puka biografija, da bih mogla da budem slobodna, i da on bude slobodan.

• Koliko je ovo roman i o preispitivanju autoriteta? Zašto još uvijek generalno glorifikujemo, mitologizujemo umjetnike?

– Mene je najviše interesovao momenat da budem empatična prema nekom drugom i da budem neko drugi. Htjela sam da se nađem licem u lice s nekim ko je sasvim suprotan od mene, s jednim starim muškarcem pred kraj života, ja koja sam mlada, a kako bih opisala njegove osjećaje i impresije i da jednostavno pokušam da ih prenesem na papir. I da adaptiram taj jezik njegovom francuskom koji je on naučio za života i koji je dio njegove priče. Pitanje je kako je to biti neko drugi, i ja sam pokušala da budem neko drugi.

• Koliko je uživljavanje u lik bitno Vama kao piscu, a koliko čitaocu?

– Bitno je i za pisca i za čitaoca, jer ako ne funkcioniše za mene, onda neće funkcionisati ni za čitaoca.