Violinista Marko Simović bio јe predodređen da se bavi muzikom. Potekao јe iz muzičke porodice, sa muzikom se druži od malena. Iako јe kao diјete isprobao većinu nestašluka i zanimaciјa, klikere јe ubrzo zamiјenila violina koјoј ga podučava otac prof. Igor Simović. Sa 15 godina upisuјe Muzičku akademiјu gdјe diplomira u klasi brata Romana. Sa 17 već počinje da radi. Magistrira na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, gdјe јe docent, a trenutno je na doktorskim studijama Univerziteta umetnosti u Novom Sadu.
Zapažen јe i njegov sindikalni rad. Svom umјetničkom, pedagoškom i sindikalnom angažmanu dodao јe nedavno i onaј umјetničkog direktora Muzičkog centra Crne Gore (MCCG).
• Kad ste postali svjesni da želite da se bavite muzikom?
– Pripadam četvrtoj generaciji muzičara u porodici. Samim tim put je predodređen. U slučaju mog brata bilo je jasno čime želi da se bavi. Kod njega јe bila veoma izražena ljubav prema muzici, to mu je bio apsolutni fokus. Kod mene je bilo malo drugačije, kako sam mlađe dijete mogao sam da iskoristim kratkotrajne trenutke manjka pažnje kad je Roman bio na turnejama, takmičenjima, ili pripremama za koncerte, pa sam to vrijeme koristio za raznorazne dječje nestašluke i meni tada zanimljivije stvari. Kad sam došao u Podgoricu otkrio sam klikere. Radio sam domaće najbrže na planeti Zemlji samo da bih mogao da se dočepam klikera. Dakle, bilo bi previše da kažem da kad sam prvi put vidio violinu da sam znao da je to moj put. Ne. To su znali moji roditelji. Talenat je samo usmjerenje i ništa više. Ako imate malo sluha, malo razumijevanja za muziku, fizičke predispozicije, to je impuls da krenete tim putem, a sve ostalo je ogroman i mukotrpan rad koji oduzima svo slobodno vrijeme.
• Kako pamtite dolazak iz Ukrajine u Jugoslaviju i Crnu Goru?
– Moje djetinjstvo presjeklo se tim dramatičnim i radikalnim potezom. U pitanju je bila repatrijacija poslije višegeneracijskog života Simovića na prostoru zapadne Ukrajine, gdje su svojim stvaralaštvom ostavili duboki trag. Ali, kontinuitet sa Crnom Gorom se očuvao i po očevoj liniјi, a još više i po majčinoj, koja je od Dašića. Otac moje majke,, borac IV proleterske, zadržao јe bliske veze sa porodicom. Sjećam se ogromnog puta, sa natovarenim autom. Izbjegavali smo glavne granične prelaze, jer to je period dramatičnih dešavanja u SSSR, raspada zemlje, tenkova ispred Dume. Svega toga postajem svjestan kasnije, ali tada mi je to izgledalo kao karavan s kraja na kraj Sahare. Prvo traumatično iskustvo desilo se po dolasku. Sjećam se da smo divno dočekani od porodice, rodbine, prijatelja. Onda, u septembru, krećem u školu. I sjećam se tih ogromnih stepenica u školi "Savo Pejanović" - izgledalo mi je kao da vode negdje daleko i visoko. Škola je radila u tri, četiri smjene, veliki broj đaka, vreva, ne znam jezik. Toliko sam plakao, ništa mi nije bilo jasno. No, došao sam kod divne učiteljice Fatime Idrizović.
• Već godinama ste veoma posvećeni poboljšanju položaja radnika kao potpredsjednik Sindikata kulture. Otkud ta izražena društvena odgovornost?
– Moj djed, koji je bio veliki kompozitor i univerzitski profesor govorio je često "talentovan za jedno - talentovan za sve". I to je naslijedio moj otac, koji se nikad nije libio popravke kola, kućnih poslova, i bilo čega vezanog za muziku. Ta njegova svestranost prelila se na nas dvojicu. Alat i kućne popravke izbjegavam, pa moja supruga često završava te stvari, ali što se tiče sindikata to mi je dobrim dijelom zanimljivo, a s druge strane ne izbjegavam dobru debatu, dobru agrumentaciju, i traženje najboljeg mogućeg rješenja. Mi smo vječito tranziciono društvo pa ako se ne latite toga i ne pružite doprinos, postoji mogućnosti da problemi s kojima se suočavate vi, vaša struka i kolege, i dalje se provlače i vuku. Kroz sve te aktivnosti sam jako puno naučio, gradio sam sebe, stekao brojna poznanstva. Počeo sam sa 17 godina da radim, i za prvo radno mjesto morao sam da tražim očevu saglasnost, koju je on teška srca dao, a na fakultetu sam od 15. godine.
• Sindikat je veoma škakljiva obaveza u zemlji gdje ima dosta kršenja radničkih prava?
– U onom starom sistemu radnik je bio na prvom mjestu, ako ne faktički, onda deklarativno. Sistem koji je došao poslije procijenio je da prvo što treba da uruši je solidarnost i, urušavajući sindikate, koji su bili često nosioci društvenih promjena, ugožena je mogućnost da do promjena ponovo dođe. To je prva stvar na koju se udarilo. Sindikat kulture u kojem sam potredsjednik, najmanji je sindikat, a sa najviše zanimanja. Sve to treba uvažiti, naći mjeru, u jednom trenutku shvatiš da je mjera kompromisa da su svi podjednako i zadovoljni i nezadovoljni. Steknete vještine pregovaranja, naučite da budete tvrd pregovarač, ali i da popustite kad su zahtjevi neizvodljivi. Ako vam preko puta stola iznesu argumente da je to što tražite neizvodljivo morate to da uvažite, jer onda ste socijalni partner. U protivnom možete doći u situaciju da ste ucjenjivač i demagog.
• Uživate na sceni. Da li se čovjek sa tim rađa ili...?
– Smatram da se to gradi. Scenska umjetnost je kao adrenalinski sport i neko sa tim može da klikne, a neko ne. Imate puno vrhunskih teoretičara koji nisu imali želudac za praksu, ali su veliki znalci. Zato se često dešava da vrhunski pedagozi ne moraju da budu vrhunski interpretatori, a vrhunski izvođači ne moraju nužno da budu i vrhunski pedagozi. Ipak, prisutna je pozitivna trema, izvjesni stepen odgovornosti, koji se ogleda kroz neizvjesnost, jer sve može krenuti po zlu. Na sceni se stvara umjetnost u trenutku koji ostaje u ljudima, njihovom sjećanju i emociji, ali koja nije opipljiva. Kod nas nema popravke. Kao i kod vrhunskih sportista, nekad penal ili "trojka", ne ulaze. I onda se pojavi zebnja od kritike, iako je to manje važno, ipak je važno.
• Prošle sezone podgorička publika je imala, zaista rijetku, priliku da čuje kako svirate sa bratom. Čuli su se komentari da je šteta što ne nastupate češće?
– Vezani smo za scenu od najranijeg djetinstva. Što se tiče zajedničkog sviranja, živimo na različitim meridijanima i mogućnosti za to su svedene na minimum. Zadržali smo jako blizak odnos, iako je on više od 20 godina van Crne Gore. Čujemo se po nekoliko puta sedmično, mada se desi da se godinu dana ne sretnemo.
• Da li ćemo Vas zbog funkcije umjetničkog direktora Muzičkog centra više ili manje gledati na sceni?
– Za češće nisam siguran, nadam se da ću dosadašnji intenzitet uspjeti da zadržim. Znam da ništa ne radim polovično, ali to ne znači da mi je uspjeh zagarantovan. Moram ono što sam započeo da dovedem do kraja i to već uzima danak. Okružen sam dobrim saradnicima koji pokazuju veliko razumijevanje i povjerenje, pa neki propusti poput kašnjenja još ne stvaraju negativnu energiju. Znam da se izvinim, ali trenutno individualni rad strada. Spavam četiri sata, a djecu viđam ujutru kad ih vodim u vrtić.
Svetlana ĆETKOVIĆ
