"Država, zamislite" naјnoviјa јe predstava iz radionice Dramskog studiјa "Prazan prostor". Komad rađen u formi performans-predavanja režirao јe Iliјa Gaјević na osnovu čuvenog Platonovog spisa "Država (ili O pravičnosti)". Premiјerno јe izveden priјe nepune dviјe sedmice. Glavne role tumače Bogdana Kostić i Slaviša Grubiša. Autorski tim pored Gajevića čine i Milana Matejić - dramaturgija; Lina Leković - kostim; Marija Backović - izvršna producentkinja i Ivana Vujošević, dizajn plakata.
Predstava preispituje neke od osnovnih političkih i društvenih pojmova koje Platon izdvaja, a sa rediteljem Gaјevićem razgovarali smo kako ih јe razvio u današnjem lokalnom i globalnom kontekstu.
• Predstava "Država, zamislite" bazirana je na čuvenom Platonovom spisu "Država". Kako ste došli do te ideje i zašto ste baš Platona "stavili" u pozorište?
– Dijalogu "Država" sam se nekoliko puta rado vraćao kao čitalac. Moralo je da se poklopi puno stvari da bi se rodila ideja o pozorišnoj predstavi, ali jednom kad sam došao do nje nisam mogao da je se otresem. Pažljivo sam okupljao ekipu saradnika, jer sam znao da će proces biti specifičan pošto tekst ne nudi dramski sukob. Gledao sam da to budu ljudi s kojima se dobro razumijem i koji imaju želju da se uhvate u koštac sa temama koje Platon otvara. "Prazan prostor" je, naravno, bio prirodna adresa za produkciju ove vrste.
• Koje to osnovne Platonove ideje iz ovog spisa smatrate najinteresantnijim? Koliko su se država, pojedinac, pa i ljudsko društvo promijenili u odnosu na vrijeme antičke Grčke? Jesmo li išta odmakli? Da li smo slobodniji ili smo, možda, jače okovani i u većoj tami, nego ljudi nekada?
– U našem fokusu su bile Platonove ideje koje se tiču dobrobiti i razvoja samog pojedinca koji je u temelju svoje zajednice. Smatrali smo da je to prvi nivo koji moramo preskočiti da bismo uopšte imali pravo da razmišljamo o široj zajednici, a kamoli državi. Na kraju krajeva, to je u skladu i sa liberalnim uređenjem u kom živimo, iako nas "niko nikad nije pitao u kojoj ćemo državi da se rodimo". Mi se nismo trudili kao Platon da predstavimo naš, ili njegov, ili bilo čiji idealni sistem društvenog uređenja, jer vjerujemo da bi to bio ćorsokak. I to prije svega mislim u pozorišnom smislu. Ne želim da mi neko sa scene docira već da mi otvara prostore za zamišljanje. Tako da smo ključ upravo tražili u tom pozivu za zamišljanje, jer u toj tački možda i može da se desi neka smislena promjena.
Ne znam šta da kažem po pitanju odnosa ka prošlosti i antici. Vjerovatno je sve dosta slično kao i prije 30.000 godina kad su stvarani najstariji pećinski crteži na koje referišemo u našoj predstavi.
• U najavi pred premijeru, naveli ste i da Vam je bitan segment priče i pričanja. Na šta ste konkretno mislili? Da li smo mi danas izgubili sposobnost da pričamo, ali i da slušamo priče?
– Mislio sam konkretno na to da kad god u "Državi" dođe do posebno komplikovanog problema ili pojma, on se ne rješava raspravom već pričanjem priče. Te priče nisu uvijek jednostrane alegorije ili parabole već je njihovo značenje dosta upitno, te otvaraju više pitanja, nego što nude odgovora. Platon na jednom mjestu mitove naziva "dozvoljenim lažima" jer smatra da su neke od tih priča, iako malo vjerovatne, nužne za funkcionisanje države. Mislim da ne moram posebno da obrazlažem šta bi sve to u današnjem kontekstu moglo da znači.
Ne mislim da smo izgubili sposobnost da ih pričamo i slušamo, naprotiv. Ali mi se čini da nam nedostaje odgovornost prema tome šta pričamo i slušamo.
Ž.JANjUŠEVIĆ
