Kako je rekao Šopenhauer u knjizi "Svet kao volja i predstava" nihil je "shvatanje života kao epizode u blaženom miru Ništa". Upravo, ovaj jedan nihilizam privukao je i Njegoša da posjeti Vezuv i Pompeju, koja, kako je citirao Ljubomir Nenadović Negoša, u putopisu "Pisma iz Italije: "Ona ‒ kao što reče vladika ‒ opominje čovjeka na njegovo ništavilo".
Pompeja ‒ gdje Vezuv žrtvuje ljude te 79. godine nove ere zarad ovjekovječenja jedne civilizacije. O životu Rimljana u tom periodu, bolje svjedoči danas Pompeja, kao arheološko nalazište, nego li i sami Rim kao stjecište.
Arheološka istraživanja Pompeje su otpočela u 18. vijeku kada je otkriven nekadašnji grad. Tada je iskopan veći dio grada, uključujući forume, hramove, pozorišta, kupatila i veliki broj kuća, a kasnije otkopavanje je išlo postepeno.
Da na Lovćenu nije jedina vječna Njegoševa kuća, već da postoji još jedna u Pompeji, u tom gradu koji rasipa pepeo kao urna, nailazimo na podatak, upravo, u "Pismima iz Italije" Ljubomira Nenadovića.
U tom periodu kada već otkopavanje ide postepeno, saznajemo i kako su pojedine kuće danas zapravo i posvete. Ljubomir Nenadović svjedoči ovako:
"Svaka glavna kuća ima sada svoj ime; nazvali su ih po onome što su najznamenitije u njima našli; ili, ako su koju; kuću pred kakvim vladaocem otkopali, zovu je po njegovim imenom. Jedna od najvećih kuća zove se Fulonika (fabrika za čohu), jer su u njenim sobama našli izmalano sve po redu kako se čoha pravi. Ima što se zove: kuća prajskog kralja (otkopana 1823. god.), kuća cara Josifa Drugog, kraljice Adelaide, Franca Drugog. Te su kuće, ili bar neki duvarovi otkopani u prisustvu tih lica, a za spomen njihove posete nazvali su ih njihovim imenima. Odsada će biti jedna kuća koja će se zvati: "Il principe di Montenegro" (Knez Crne Gore). Za čast vladici, naređeno je te je pred njim otkopana jedna soba. Vladici su svi čestitali srećan slučaj, jer na duvaru te sobe našla se jedna od najljepših slika. Vješto su i polagano odgrtali pepeo i pesak da se ne bi na duvaru slika pokvarila: soba je bila zbijenim prahom i najsitnijim peskom napunjena, zato je bilo lako odgrtati. Vladika je osećao prijatnu zabavu i radost kad je primetio da je duvar fresko malen. Najpre se ukazale grane od jednog zelenog drveta, pa onda jedna velika muška glava, pa dalje redom celokupan krupan čovek leži pod drvetom na lavovskoj koži, a jedna lepa devojka, boginja, hladi ga lepezom i uspavljuje ga, a oko njih svuda mali krilati amorčići. To je predstavljen Herkul kako ga ljubav obezoružava. Ta je slika zauzela sav duvar i vrlo je lepo i vešto predstavljena i izvađena. Herkul leži na lavovskoj koži, a mali amorčići polagano izvlače ispod njega tu kožu, druga tri amorčića odneli od njega njegov drveni buzdovan, pa ga zauzdali i jašu, nekoliko ove nestašne krilate dece popelo se na drvo i vešaju o granu Herkulov tul sa strelama i luk sa tetivom. Sve je to tako lepo izrađeno da se čovek ne može dovoljno nagledati. Oni što nadziravaju kopanje kažu da odavno na ovako što lepo nisu naišli. Ispod te slike napisaće se koga je dana otkopano i pred kim. (…)
Išli smo opet u Pompeju. Vladika je želeo još jednom da vidi onu sliku na duvaru što je pred njime otkopana. On je poručio te je jedan vešt slikar kopirao istu sliku, i poneo je sobom. Namerava je poslati u muzej u Beograd."
Slika kao da je nekim iskonskim predodređenjem iz pepela jedne civilizacije Njegošu u čast oslobođeno znamenje. "Herkul i boginja", motivski su sliči pjesmi "Paris i Helena" i to Herkulovo ljubavno razoružanje "Noći skupljoj od vjeka". Kao da slušamo kako Njegoš šapuće sa onog zida:
"Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim".
Kakva je ta Njegoševa kuća u Pompeji upravo će doprinijeti utisku ova fotografija, koja pokazuje kako otprilike izgledaju svi ti oslikani zidovi iskopanih kuća.
Slika "Njegoš u Pompeji" Olje Ivanjicki zapravo prikazuje Njegoša iz tog perioda boraka u Napulju 1851. Pompeju je tada posjetio dva puta. Na slici se vidi Njegošev lik, a uz njegova leđa Ljubomir Nenadović (kojeg je tamošnjoj aristokratiji predstavljao kao ličnog sekretara) i još dva Crnogorca, od trojice koliko ih je sa njim tada u Italiji boravilo. Lijevo od Njegoša, vjerovatno je u pitanju Vukola, njegov perjanik, jer je lijep gotovo kao i vladika, po opisu kako ga je Ljubomir Nenadović prikazao. I još jedan, podalje od Njegoša, okrenut leđima i ide ka objektu koji sliči prodavnicama kakve su bile u vrijeme života Pompeje oprilike. Ne znamo da li je u pitanju Andrija Perović, serdar cucki ili Đuko, upravitelj dvora vladičina. Jer Njegoš nije Italijom uvijek hodio sa sve trojicom. Likovi koji su kao sjene, predstavljaju Rimljene i to prošlo vrijeme, te se nazire lik nalik antičkom heroju sa rukom koju uvis podiže i ženski likovi kojima slikarka ukazuje na psihologiju žene. U središnjem dijelu slike, odjećom na sebi reklo bi se da su jednostavne žene iz naroda ili sluškinje iz rimskog perioda Pompeje. U lijevom dijelu slike stoje tri žene povezne jednom vrpcom, u organskom jedinstvu zajedničke igre sudbine, gdje ta vrpca ukazuje da su robinje, jedna raščupane kosa, a sve tri s mrljama okolo glave, po čemu bi se reklo da nisu slobodne, da su djevojke po slili prilika iz kuće Lupanare (tadašnjeg bordrela), tipično za Pompeju u ono vrijeme.
Olja Ivanjicki: "Njegoš u Pompeji", 1997.
Kada su otkopane i te kuće, ovo otkriće je u Evropi dovelo do kulturnog šoka. Pronađeni primeri erotske umjetnosti na zidovima ovih građevina, doprinijeli su novim pogledima na rimsku umetnost i antičku kulturu. Osim tih živopisnih slika, danas na jednoj od ulica, nadomak česme na dijelu nalazišta označenog REG.VII.INS.IX stoji cementom označen falus. Simbol falusa zapravo je univerzalni simbol u umjetnosti i kulturi, te se ponajmanje uzima kao motiv seksualne konotacije. Prisutan u mnogim ljudskim zajednicama i kulturama, pa i rimskoj toga doba. U tom duhu, danas na tezgama sa suvenirima, tik prije ulaza u Pompeju veseli napolitanci prodaju i suvenire u obliku ovog drevnog kulta. Kao simbol stvaralačke sile prirode ovaj znak nošen je u slavu bahovih svečanosti.
Danas je erotska umjetnost Pompeje, zaista fascinanta u tom smislu stvaralačke vještine i boje iz perioda počev još od 6. vijeka prije nove ere, kada Pompeja i nastaje. Međutim, u vezi s tim, u okolnosima realnog života, smatrano je da su svjedočanstva bludi ondašnjih Rimljana, te se rasprostranilo vjerovanje da je zbog toga Pompeju sustigla Božjoj kazna.
Kako reče Šopenhauer: "Čovjek je sastavljen od praha, kala, od pepela i od sperme". I zaista Pompeja, kako je rekao Ljubomir Nenadović ‒ "ova varoš bez svojih građana" u duhu svojih razvalina i pepela nosi taj simbol odnosa darvinističke teorije i mita o postanju čovjeka.
Ovaj pjesnik vatre u crnoj rizi koja duh uznosi, ali nihilistički vatru gasi, došao je da se zagleda u krater, da podari vatru vatri, da baci "kuburu i šampanjac", da vatra vina s vatrom vulkana sagori, da potre strast i da se oslobodi.
mr Marijana Zečević
