Marko Lukovac, rođen je 1981. godine u Podgorici. Diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi profesora Branislava Sekulića. Magistrirao je na istom odsjeku, kod profesora Ratka Odalovića. Lukovac je bio učesnik brojnih kolektivnih izložbi i likovnih kolonija, a održao je i niz zapaženih samostalnih predstavljanja. Lukovac je bio član Udruženja likovnih umjetnika od 2006. godine, a radio je kao kustos u Muzejima i galerijama Podgorice. Pored slikarstva bavio se i andergraund stripom. Manje je poznato da se bavio i restauracijom umjetničkih slika, ali i da je bio rok muzičar.

MARKO LUKOVAC

-foto: IVAN PETROVIC-IPE

Kako je zapisala istoričarka umjetnosti Ljiljana Karadžić u Leksikonu likovne umjetnosti Crne Gore, Lukovac je u postmodernističkom duhu ukrštao je uticaje njemačkog ekspresionizma, fovizma, art bruta, vizantijske umjetnosti, ali i fenomena andergraunda i supkulture.

– Snažnim, sirovim koloritom, lakonskim crtežom naglašenih kontura i apsurdnim, crnohumornim narativom na slikama, na površinu izvlači potisnutu nutrinu čovjeka, oslobađajući ga konvencionalnog, društveno poželjnog ponašanja i afirmiše ideju povratka prvobitnom, primitivnom, spontanom i nagonskom - zapisala je Karadžić.

A, ono po čemu će Lukovac sigurno ostati zapamćen je njegov interesantan pristup stvarnosti i slikarstvu, često na granici sa fanatastičnim, i uvijek s kritičkim pogledom, satiričnim i humorističnim, no, na kraju dobronamjernim.

-foto: IVAN PETROVIC-IPE

"Je­dan sta­ri maj­stor do­bro je re­kao da ate­lje čo­vjek no­si u gla­vi, a ne u zi­do­vi­ma, i ta­ko i je­ste", rekao je Lukovac u jednom intervjuu za "Dan". "Kre­ćem od cr­ne pa idem ka svje­tlo­sti. Ne idem zbi­je­nom gra­da­ci­jom, ne­go kon­tra, što je mno­go te­že", pričao je Lukovac o postupku rada na ciklusu "Markovi konaci", ne dozvoljavajući da ga se okarakteriše kao neko ko nije optimista.– Ka­kav bih ja to bio sli­kar ako bih lju­di­ma pred­sta­vljao cr­ne sli­ke, iako ima i ta­kvih. Te­ško je to re­ći, ali, ja sam u stva­ri sli­kar svje­tlo­sti, ni­sam sli­kar ta­me. Ta­mu ko­ri­stim sa­mo da bih iz nje iz­vu­kao svje­tlost. Ta­ma je mo­je po­la­zi­šte, ni­je krajnjji cilj, kao što je to ne­ki­ma u ži­vo­tu. Me­ni je kraj­nji cilj u ži­vo­tu svje­tlost, a ja ne mo­gu da iz­u­mim svje­tlo. Za­to ja sli­ke do­vo­dim do te svje­tlo­sti. Ni­šta fi­zič­ki vi­ljji­vo i opi­plji­vo, ma­te­ri­jal­no, me­ne ne in­te­re­su­je. Za­ni­ma me neo­pi­plji­vo, ne­vi­dlji­vo, ne­što du­hov­no - govorio je Marko Lukovac.