Kotor art Petar kralj / - RADOJE ZIVKOVIC

Prije 84 godine je rođen jedan kralj - Petar Kralj, vječni vitez scene i duše

Prije 84 godine, 4. Aprila, rođen je jedan od onih ljudi koji su svojim glasom, pogledom i hodom umjeli da zaustave vrijeme. Petar Kralj. Ime koje ne zvuči kao prezime, već kao titula, zavjet, sudbina. A on je tu sudbinu nosio dostojanstveno, kroz desetine uloga, hiljade večeri, miliona uzdaha.

U vremenu koje često ne zna da se oduži veličini, Kralj je bio onaj tihi monarh naših emocija – kralj srca, kralj tišine, kralj scene.

Rođen u Zagrebu 1941. godine, ali odrastao i oblikovan u Beogradu, Petar Kralj je pripadao svima koji vole riječ, pogled, kazalište i čovjeka. Nije morao da podigne glas – njegova prisutnost bila je dovoljna. U svakom pokretu nosio je onu gospodstvenost koja se ne uči u školama, nego se, valjda, naslijedi od predaka ili dobije na dar od neba.

Bio je Hamlet, Kir Janja, Did Knežević, ali i skromni čovjek iz redova naroda, onaj koji sjedi u trošnoj kafani i šapće: „Ne ljuti se, dušo.“ Bio je i vođa i poniženi, i ljubavnik i izdanik, i svetac i grešnik. Sve što je život umio da izgovori, Petar Kralj je znao da pretvori u istinu.

U njegovim očima živjele su stotine likova, ali nikada nijedan nije izbrisao čovjeka. Bio je to glumac koji se nije skrivao iza maske – naprotiv, njegove maske su uvijek bile prozračne, poput vela kroz koji si mogao da vidiš toplinu, krhkost, vjeru, umor, bol, spokoj. I nikada nije glumio ljubav prema publici – ona je bila istinska, uzvraćena, snažna. Kao da je svakim izlaskom na scenu ljubio svijet. I dobijao poljubac nazad.

U televizijskoj seriji, na filmu, u pozorištu, na ulici – Petar Kralj je bio onaj koji je donosio mir. Imao je lice nekoga kome možeš da vjeruješ. Ruke koje ne grabe, nego grle. Glas koji ne podiže ton, već dušu.

Nije bio od onih što trče za slavom. Slava je trčala za njim. I stigla ga je ne kao eksplozija, već kao blagi povjetarac koji šušti među lišćem – tih, uporan, prisutan. Danas, 84 godine od njegovog rođenja, njegovo ime ne nosi prašinu prošlosti, već svjetlost prisutnosti. Petar Kralj ne stari, jer njegove uloge, njegovi uzdasi, njegove tišine i osmijesi – još uvijek traju.

Možda je najveća uloga koju je odigrao zapravo bio on sam – čovjek iz neke druge epohe, u kojoj se istina govorila šapatom, a ljubav čuvala kao relikvija. Njegova poetika bila je jednostavna: živjeti dostojanstveno, voljeti iskreno, govoriti tiho. I zato, kad večeras zapališ svijeću ili stisneš ruku dragom čovjeku, sjeti se – možda si upravo u tom trenutku rekao nešto što bi Petar Kralj izgovorio. Možda si ga, na tren, razumio.

Jer neki ljudi ne umiru. Samo prestanu da dolaze na probe.