Slikarka i mozaičarka Ružica Radulović, koјa živi na relaciјi Beograd-Pariz izgradila јe osoben umjetnički izraz koјi lako osvaјa i publiku i kritiku. Tokom izložbe u Beogradu na kojoj se sa velikim uspjehom predstavila dobila je odlične kritike, pa niјe čudo što su mnoga njena platna pronašla nove vlasnike. Slično se desilo i sa postavkom koju je spremala za svoju prvu izložbu u Podgorici, pa ćemo umјesto ove jeseni, njenu izložbu vidјeti tek u martu.
Ružicu Radulović slikarstvo јe opčinilo još kao malu. Sklonost ka umjetnosti naslijedila je, potiče iz porodice eminentnih književnika, pjevača, slikara, vajara, dramaturga...
• Očigledno je da ste veoma uspješno spojili umjetničku stranu slikarstva sa komercijalnom, koja nije često umjetniku na dohvat ruke. Kako ste uspjeli u tome?
– U životu je potrebno prije svega mnogo ljubavi za posao kojim se bavite.To je jako bitan faktor za uspjeh. Zanemaruje se činjenica da je bitan pokretač u svemu što radimo volja i ambicija. Vodim se postulatom da "sve se može kada se hoće". Naravno, uz veliki trud, odgovornost i zalaganje. Tajna mog uspjeha leži u samoj tehnici i načinu na koji stvaram. Široki auditorijum je upoznat sa mojim načinom rada. Devedeset devet posto slika stvaram slikajući prstima i duvajući u slamku. Smatram da sam jedina osoba na našim prostorima koja se bavim ovom vrstom tehnike. Ne postoji nešto što rukama može da se dodirne, a da se jednog dana nije našlo na tržištu. Takve stvari nam uvijek dođu rođenjem besplatno. Kao dar. Elem, ja taj dar pretačem dušom na platna. Bez duše ne postojimo.
• Kako utiče svakodnevica na Vas. Da li živimo u vremenu koje niјe sklono umjetnicima, ili su takva sva vremena?
– Živimo u doba nedaća, besparice, političkih kriza, kao i ekonomskih, i sve to jako utiče na umjetnike, i ne samo slikare. Trenutno su takve životne okolnosti da nam baš zvijezde nijesu naklonjene. Opet, ne želim da se drugi osjećaju inferiorno u odnosu mene, ali ne mogu da se požalim.
• Da li Vam gode takmičenja poput izbora za "Ženu godine" kao umjetnici i stvaraocu?
– Naravno. Kažu za slikare da su najsujetniji ljudi na svijetu. Iskreno, ne slažem se sa time. Svi mi težimo da budemo cijenjeni i poštovani, pa samim tim, bez lažne skromnosti, gode mi nagrade i takmičenja. U suštini, meni je najbitniji odnos sa ljudima koji vole i rado kupuju moje slike. Smatram da mi je to najveća nagrada.
• Vaše slikarstvo zalazi u prostor primijenjene umjetnosti.
– Prije par nedjelja sam započela, nadam se na obostrano zadovoljstvo, oslikavanje ekskluzivnih flaša votke sa bijelim tartufima. Moram priznati da su Rade Gavrilović i Stefan Simić, koji su veliki profesionalci u svom poslu, iznijeli na tržište proizvod, koji je jedinstven ne samo kod nas već i u svijetu. Radujem se saradnji sa ta dva mađioničara. Sa oslikavanjem ambalaža krećem ovih dana. Ponosna sam jako što ću bio dio ekipe ovakvog proizvoda. Nadam se da ću ispuniti njihova očekivanja, a vjerujte, teški su perfekcionisti.
• Da li razlikujete ta dva umjetnička medija, i na koji način Vas predmet koji treba da oslikate inspiriše?
– Volim da eksperimentišem. Pokušavam da balansiram tražeći zlatnu sredinu. Ta dva pravca su usko povezana tako da tu nema dileme. Bitan je čist um i zlatne ruke. Takođe, da dodam, talenat je neosporan, kao i volja, koliko ćete biti voljni stvoriti od ničega nešto zavisi od raspoloženja i malo više sreće. Za sve u životu bez nade i nadahnuća nema odjeka. Potreban je iskonski ozbiljan pristup radu.
S.ĆETKOVIĆ
