Bartolomej Stanković / -IVAN PETROVIC-IPE

Stanković: Virtuoznost јe umijeće pjevanja na klaviru

Osjećam da je muzika moj životni poziv i zahvalan sam Bogu što mi je darovao mogućnost da je razumijem, kaže pijanista, prof. Bartolomej Stanković

Bosanskohercegovački pijanista i vanredni profesor na Katedri za klavir Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu Bartolomeј Stanković predstavio se nedavno crnogorskoј publici na Festivalu savremene klavirske muzike "Forte piano". Pored njegove izuzetno virtuzne tehnike slušaocu imponuјe i njegova interpretativna, emotivna izražaјnost, kao i davanje šire slike, šireg konteksta onoga što izvodi. Pritom, njegova interpretaciјa sadrži u sebi i monolitnost, i specifičnu snažnu filozofsku auru, koјa zaokružuјe njegov blistavi nastup, u naјboljem značenju te riјeči. Dodatno, imponuјe što se ne libi da istražuјe i da izvodi dјela domaćih autora i autorki iz svoјe domovine, bilo onih iz istoriјe, kao i svoјih savremenika. Јer, predstavio nam se materiјalom s јednog od svoјa tri CD-a posvećena BiH kompozitorima - "Balkan madness". I taј otvoren pristup muzici, budnost uma, neminovno se prenosi i na slušaoca, čineći se naјјednostavniјim, naјprirodniјim, i naјpoželjniјim odnosom prema sebi, sopstvenom nasljeđu i istoriјi, i onome što se radi.

• Da li Vam je neko od savremenih kompozitora već posvetio neko djelo? Da li ste se možda i sami okušali u komponovanju?

– Komponujem gotovo svakodnevno, ali vrlo rijetko zapisujem ono što komponujem, tako da ja zapravo improvizuјem i ono što je najvažnije uživam u tome i trenutno ne osjećam da te improvizacije trebam zapisivati, niti da se trebam ozbiljnije baviti kompozicijom. Improvizovanje mi pomaže u razmišljanju kao i razumijevanju tuđih djela, a do sada je deset domaćih kompozitora komponovalo djela koja su posvetili meni. Ono što me posebno raduje jeste da sam imao prilike izvesti sva djela, a gotovo sva su snimljena na nekom od objavljenih albuma u izdanju zagrebačke izdavačke kuće "Nota Bene Records". Izuzetno sam sretan što sam svojim pijanističkim djelovanjem nadahnuo domaće kompozitore da napišu djela, jer su obogatili ne samo vlastiti kompozitorski opus, nego i umjetničku baštinu Bosne i Hercegovine. Jedno djelo mi je posvetila i hrvatska skladateljica Bјanka Ban, a praizvedbu djela sam izveo na Samoborskoj glazbenoj jeseni 2012. godine. Jedno od najintrigantnijih djela na mom repertoaru je djelo "iRitual for piano and human being" (2016), kompozitora Davida Mastikose, posvećeno meni i programu koncerta "Balkan Madness", praizvedeno u Sarajevu 2016. godine. Uskoro se bliži i 50. izvođenje tog fascinantnog djela, gdje u jednom momentu započinjem pjevanje (oponašajući ojkanje pastira iz ruralne Bosne), a potpomognuto snažnim akordima na klaviru u nebouzdanom ritmu, dok interpretaciji djela prethodi recitacija čuvenog epitafa Mehmedalije Maka Dizdara – "Zapis o Zemlji".

Prvo nauči sve što se može naučiti od drugih, a onda kreni svojim putem

• Naglašavate važnost veze učitelj – učenik. Zašto je to u umjetnosti, naročito muzičkoj, važna veza? U kom momentu se dešava, ili je potrebno učiniti otklon od uticaja učitelja?

– Smatram da je veza učitelj – učenik iznimno važna sve do onog trenutka kada učenik dosegne nivo zavidne samostalnosti. Jednom prilikom je veliki barokni kompozitor Georg Fridrih Hendl rekao: "Prvo nauči sve što se može naučiti od drugih, a onda kreni svojim putem." Takođe, sjajan je primjer iz života Jozefa Hofmana, jednog od najvećih pijanista 20. stoljeća, koji je privatno studirao kod legendarnog Antona Rubinštaјna. Nakon nekih 20-ak časova, Rubinštaјn mu je rekao da više nema časova, da mu je pokazao sve što je trebalo da mu pokaže i da dalje nastavi sam. Danas imamo daleko veći izbor profesora nego što je to bilo ikada prije. S obzirom da je nastava klavira individualna (kao i kod drugih muzičkih instrumenata), smatram da je jako važno da postoji zdrav odnos na relaciji učitelj-učenik, pogotovo kada je riječ o nastavi na akademiji. Učitelj, odnosno profesor, treba da bude podrška učeniku u svakom pogledu i da čini što je moguće više za napredak svog učenika, sa jasno utvrđenim ciljem – konačnoj samostalnosti u radu. S druge strane, smatram da učenje nikada ne prestaje i da je bavljenje muzikom zaista jedan cjeloživotni proces učenja i razvijanja. Kada su jednom prilikom pitali Pabla Kazalsa (a u tom trenutku je imao 94 godine), zašto maestro još uvijek vježba, Kazals im je odgovorio "Znate, još se usavršavam!". Povodeći se time, nastojim svaki dan naučiti nešto novo, a kako sam završio formalne studije najprije u razredu glasovite Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a potom i master studije u razredu Federica Giannela na Steinway Society akademiji u Veroni, nastavio sam dalje da učim slušajući interpretacije starih majstora pijanizma poput Vilhelma Kempfa, Klaudiјa Araјa, Artura Rubinštaјna, Valtera Gizkinga, te čitajući svu dostupnu literaturu koja zaista krije sve one male tajne velikih majstora 18. i 19. stoljeća.

• Kao pijanisti, ali i kao muzičkom pedagogu, koliko je po Vama bitna (i poželjna) virtuoznost na klaviru? Koliko virtuoznost utiče na nivo, kvalitet interpretacije, i ima li bez nje profesionalnog muzičara?

– Virtuoznost posmatram kao izuzetno umijeće sviranja i smatram da je ona jako važna. Postavimo li tezu da je virtuoznost izuzetno vladanje instrumentom i svim tehnikama izvođenja, onda shvatamo da je ista izuzetno poželjna i da zasigurno utiče na kvalitet interpretacije. Posebno se virtuoznost ističe u današnje vriјeme, kada imamo ogroman broj azijskih muzičara koji savršeno vladaju instrumentom (ili glasom) i zaista nas svojim umijećem motiviraju za još veći rad na tehnici. Naravno, uvijek ističem da je za mene najveća virtuoznost odsvirati neko djelo koje ima dugačke fraze, koje je sporo i tiho, poput recimo sporih stavova Betovenovih sonata za klavir ili recimo kada tenor savršeno otpjeva visoke tonove u pianisimu. Vladimir Horovic je bio jedan od najvećih virtuoza svih vremena, a koliko je fascinirao svojom bravurom, gromoglasnim zvukom klavira, još više je fascinirao svojim umijećem pjevanja na klaviru u najtišim dionicama.

• Predstavljaјu Vas kao pijanistu koji je u svijetu prepoznatljiv kao neko ko njeguje repertoar sačinjen od djela savremenih autora. Ipak, kada se vraćate u muzičku istoriju, koja je to Vaša omiljena epoha, omiljeni kompozitor, a čija su djela imala na Vas veliki uticaj da se profesionalno opredijelite baš za muziku?

– Upravo sam započeo rad na ponovnom istraživanju ruskih kompozitora sa kraja 19. i početka 20. stoljeća. Njima se vrlo rado vraćam i uvijek pronađem nešto novo i zanimljivo u njihovim djelima. Ovog puta, želim dublje istražiti djela ruskih kompozitora koji nisu danas toliko zastupljeni na koncertnim programima, poput recimo Osipa Gabriloviča, Aleksandra Gretčaninova, Aleksandra Goldenvaјsera, Nikolaja Medtnera ili recimo Aleksndra Gedikea. Pronašao sam note jedne kratke kompozicije "Varijacije na rusku temu" slavnog ruskog kompozitora Mihaila Ivanoviča Glinke, koju sam svirao nekada kao učenik klavira u razredu profesorice Bahrije Šabanović i sada je želim ponovno naučiti. Ne mogu reći da imam omiljenu epohu, jer se zanimanja za epohe smjenjuju i nekada sam jako zainteresiran za barok, nekada za klasicizam, nekada isključivo za romantiku i tako se stalno smjenjuju, što me kao znatiželjnu osobu jako ispunjava, jer svaki put pri povratku na neku od epoha, otkrijem nešto novo. Omiljeni kompozitor će zasigurno još dugo vremena biti Franc List, iako mi se ne sviđaju baš sva njegova djela (što je i nemoguće, s obzirom da ih je napisao preko 1000). No, njegova Sonata u h-molu je na mene imala izuzetan uticaj i vraćam joj se stalno, istražujući svaki ton tog veličanstvenog djela, osjećam da je muzika moj životni poziv i zahvalan sam Bogu što mi je darovao mogućnost da je razumijem.

Ž. JANjUŠEVIĆ