Radove fotografa Dragana Teodorovića Zeka, obјedinjene naslovom "To јe bilo neko lepše i srećniјe vreme", zainteresovani ljubitelji fotografiјe, kao i domaće pop i rok muzike, mogli su od 8. do 16. јuna pogledati u izložbenom holu KIC "Budo Tomović". Postavku su činile Teodorovićeve fotografiјe sa koncerata različitih rok grupa s prostora bivše Јugoslaviјe, gdјe se fokusira na publiku, naročito poјedince koјi se izdvaјaјu iz mase prepunih hala, arena i stadiona. Odnosno, "hvata" okom foto-aparata onu "neponovljivu energiјu", kako јe to definisao na otvaranju izložbe muzičar Davor Sučić, aliјas Seјo Sekson.
Teodorović se fotografiјom bavi od 1985, naјpriјe amaterski, a potom i profesionalno. Bilježi najzanimljivije momente na koncertima, a fotografiјe su mu obјavljivane u domaćim, kao i prestižnim svjetskim časopisima i novinama kao što su: "Rolling Stone", "Playboy", "Figaro", "Madame", "Le Monde", "Corriere della Sera". Izlagao je na više samostalnih i zajedničkih izložbi fotografije u zemlji i inostranstvu, a autor јe šest foto-monografija, dok su njegove fotografiјe obilježile i knjige Petra Pece Popovića i Miše Aleksića.
– Kroz ovu izložbu promovišem knjigu "To je bilo neko lepše i srećnije vreme" i pripremam foto-monografiju o 25 godina rada benda Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra. U ovih 25 godina foto-aparatom zabilježio sam atmosferu sa 800 koncerata na svim kontinentima. Promociju te knjige očekujem krajem godine - naјavljuјe Teodorović za "Dan".
• S ovom izložbom obilazite region. Ko je najčešća publika – generacijski? Kakve su reakcije publike? Da li je sve kao u refrenu "Čorbine" pjesme ili ima mjesta za optimizam?
– Generacijski?! Stariji dolaze zbog nostalgije, a mlađi dolaze da kroz izložene fotografije osjete kako su njihovi roditelji uživali na koncertima… Reakcija posjetilaca izložbe je malo čudna. Fotografije sa osmjesima ljudi izazivaju nostalgiju kod posmatrača i u razgovoru sa njima svi mi kažu kako se prisjećaju tih nekih ljepših i srećnijih vremena. Na žalost iz dana u dan, "To je bilo neko lepše i srećnije vreme", opravdava naziv ove izložbe. Ja uvijek dajem prednost optimizmu i vjerujem u čuda!
• Da li su 1980-te period koji bismo mogli da okarakterišemo kao zlatni period YU roka? Ako jeste, zašto? Šta je bio duh tih godina u nekadašnjoj Jugoslaviji, Evropi...?
– Fotografije su nastale u `90-im i početkom 2000-ih, ali prenose atmosferu `80-ih. Polovinom `80-ih sam počeo da radim na tehničkoj realizaciji koncerata poznatih grupa bivše nam Jugoslavije. Citirao bih Boru Đorđevića: "Nepotrebno je reći da je `80-ih godina prošlog veka jugoslovenska rok scena bila praktično treća na svetu, odmah iza engleske i američke, predvođena velikim autorima, sjajnim instrumentalistima, autentičnim i značajnim bendovima"… Osamdesete su sigurno bile zlatne godine YU roka, a ako ćemo se našaliti, devedesetih je i Jugoslavija prestala da postoji, a na mjesto roka došla je neka druga muzika!
• Čiji koncerti su tada bili najposjećeniji, najbolji, najluđi? Ko je bio najpopularniji, ko je imao najbolje žurke nakon koncerata? Koga ste Vi najviše voljeli da fotografišete?
– Iz mog ugla (od bendova sa kojima sam ja radio)…. Naj, naj, naj… Koncerti Zabranjenog pušenja!!! Raznorazna publika - "najluđa", prepune dvorane, druženje iznad svega. Niko od svih tih "zvijezda" nije nešto bio zahtjevan… stvarno su bili i ostali divni…
• Počeli ste da radite sa 16 godina. Što je tada za Vas predstavljala fotografija, a što danas?
– Da, počeo sam da radim sa 16 godina, ali na tehničkoj realizaciji koncerata… Radio sam kao majstor svjetla. To se danas zove "lighting designer" ili "lighting engineer" … Svjetlo i fotografija su srodne duše i to svjetlo me je natjeralo da počnem da fotografišem… Dosta kasnije, krajem `90-tih, počinjem rad sa grupom Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra i logično je da uz najboljeg Profesora na planeti "malo" više posvetim pažnju fotografiji. Od Profesora sam svih ovih godina, obilazeći zemaljsku kuglu, naučio mnogo o ovom lijepom, kreativnom, zanimanju.
• Svjedoci smo da danas svi fotografišu, što digitalnim foto-aparatima, što mobilnim telefonima. No, što je ono što još uvijek odvaja profesionalca od amatera koji zahvaljujući napretku tehnologija rade kvalitetne fotografije? Kakva mora biti fotografija za koju ćete reći da je uspjela – da govori 1.000 riječi?
– Mislim da je danas kratka nit između profesionalca i amatera i da će se u skorijoj budućnosti, pogotovo uz pomoć vještačke inteligencije, profesionalac i amater izjednačiti. Vještačka inteligencija je ta koja može da ti predloži dobar kadar, koju rasvjetu da koristiš, šta i kako da uslikaš. Tvoje je da to prihvatiš ili ne!
Na žalost, ili na sreću, ta ista vještačka inteligencija će ti reći za manje od dvije sekunde kakva mora biti fotografija koja govori više od tih 1.000 riječi.
Ž. JANjUŠEVIĆ
