Prva reakcija ljudi kada se pomenu zmije je strah. Strah od zmija – ofiofobija, kao i većina strahova, može se pobijediti znanjem. Kako kaže herpetolog Lidiјa Polović, kustos u zbirci gmizavaca Prirodnjačkog muzeјa, što više ih upoznajemo više smo njima fascinirani i manje ih se bojimo. Nakon izlaska iz hibernacije zmije su veoma aktivne pri pogodnim vremenskim uslovima tako da je njihova aktivnost najintenzivnija u aprilu, maju i junu kada ih najčešće viđamo. Ona kaže da pošto je sve do nedavno vrijeme bilo kišovito, a temperature manje povoljne za njihovu aktivnost ovih dana se mnogo češće mogu sresti na najrazličitijim mjestima.
– Od ukupno 15 vrsta zmija koje žive u Crnoj Gori, otrovne su samo tri. Vrste sa kojima se najčešće srijećemo su uglavnom neotrovne i to su smukovi i vrste u narodu nazvane vodene zmije. Poskok je najzastupljenija i najopasnija otrovnica i može se naći u skoro svim krajevima. Prisutan je u naseljenim mjestima pa čak i u velikim gradovima, dok šarku i šargana uglavnom srijećemo dalje od naselja, u višim planinskim predjelima na nadmorskim visinama od oko 1.000 metara pa naviše. Najmanje opasna otrovnica sa rijetkim staništima je šargan čiji je ujed bezopasan – kaže Polović.
Ona obјašnjava kako možemo prepoznati otrovnicu.
– Prepoznaјemo јe po karakterističnoj šari u vidu spojenih rombova - kod poskoka, ili cik – cak šari kod šarke i šargana, koja se proteže sredinom leđa duž cijelog tijela. Tijelo je značajno deblje, a kraće tako da ne prelazi dužinu od metra. Glava je široka i prelaz prema vratu je izražen. Kod poskoka je veoma karakterističan i uočljiv i rogoliki izraštaj na vrhu juške. Ono što nam na prvi pogled ukazuje na to da neka vrsta nije otrovna jeste njena dužina i vitko tijelo. Ako je dužina preko metra onda je u pitanju smuk ili bjelouška – kaže Polović.
Ona kaže da bi se zaštitili od ujeda zmije pri boravku u prirodi treba uvijek da budemo pažljivi pri sjedanju i hodanju.
– Pažljivo ispitati terene koji su teško pregledni pomoću štapa kojim bi ste lupkali i šuškali ispred sebe da bi eventualno upozorili zmije da se sklone. Prije nego što pružite ruku da se naslonite ili uberete šumske plodove dobro se uvjerite da nema zmija. Treba obuti duboke cipele i obući pantalone od čvršće tkanine. U naseljima je bitno održavati travnate površine košenjem, izbjegavati nagomilavanje raznih stvari koje mogu poslužiti zmijama kao pogodno sklonište, redovno uklanjati smeće u kome ima ostataka hrane koji privlače glodare, jer tamo gdje su prisutni glodari ima i zmija. Ako do susreta sa zmijom ipak dođe najbitnije je da ne paničimo, ne pravimo nagle pokrete i da se držimo na bezbjednom odstojanju. Pri susretu sa čovjekom zmije najčešće pokušaju da pobjegnu ili se kriju i kamufliraju ako nađu pogodan zaklon. Napadaju samo kada im se previše približimo ili napravimo neki pokret koji one vide kao prijetnju – rekla јe Polović.
Polović kaže da zmiјe u ekositemu imaju značajnu ulogu kao regulatori brojnosti populacija sitnih sisara, naročito glodara, kao i insekata, te ih ne treba uništavati.
– Prenamnožavanje glodara uzrokovalo bi štetne posledice po čovjeka u smislu uništavanja dobara, usjeva, kao i u pogledu ugrožavanja ljudskog zdravlja zato što su oni prenosioci mnogih zaraznih bolesti. One su hrana nekim drugim životinjama – kaže Polović.
U Prirodnjačkom muzeјu u stalnoј postavci izložena јe crvenorepa boa.
– S obzirom da su njena prirodna sataništa na "drugom kraju svijeta", postavlja se pitanje otkud ova ljepotica među zmijama kod nas. Nažalost, ta njena ljepota je razlog što se ova vrsta nalazi na meti trgovaca egzotičnim kućnim ljubimcima i zmijskom kožom. Usljed toga je u nekim djelovima njenog areala brojnost populacija značajno smanjena te se ova vrsta nalazi na CITES listi ugroženih životinja. Neuspjeli pokušaj ilegalne trgovine je vjerovatno ovu našu ljubimicu i doveo u Crnu Goru odnosno u muzej. Ovu prelijepu i za naše prilike preveliku zmiju nije bilo teško primijetiti kako se slobodno kreće u prirodi blizu jednog od graničnih prelaza sa Srbijom. Nakon što je prijavljeno prisustvo "strane vrste" nadležnim službama ona je uhvaćena i donešena u muzej. Uprava muzeja je prihvatila da je zbrine u nadi da će u dogledno vrijeme biti izgrađena skloništa za ovakve alohtone vrste. Od tada je prošlo skoro četiri godine, a naša ljubimica još uljepšava prostorije muzeja. Iako se ne uklapa u koncept naše stalne postavke odlučili smo da joj obezbijedimo makar jedan kutak u našoj izložbenoj galeriji kako bi se naša publika nesmetano divila njenoj ljepoti – kaže Polović.
Ona ističe da su izričito protiv držanja životinja u zatočeništvu ali kako je za ovu jedinku to bilo jedino rješenje potrudili su se da joj obezbijede optimalne uslove.
– Sakupljanje i nelegalna trgovina našim autohtonim vrstama je takođe evidentna, a predmet ovih nelegalnih radnji najčešće su zmije, naročito poskok. Rigoroznije kontrole i kazne od strane nadležnih institucija bi vjerovatno doprinijele da se ove aktivnosti ako ne iskorijene barem svedu na minimum – ističe Polović.
