Nekadašnji reprezentativac Crne Gore i napadač Partizana, Majorke i Rajo Valjekana Andrija Delibašić prvi put je javno govorio o bolesti sa kojom se suočio početkom ove godine. Rođeni Nikšićanin, koji sada obavlja funkciju sportskog direktora Budućnosti, u razgovoru za „Mocartsport“ je između ostalog rekao:
-Borba se nastavlja - od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji dio mog života – rekao je Delibašić.
Strijelac gola za reprezentaciju Crne Gore protiv Engleske, koji je crvene odveo u baraž za EP, potom je objasnio zbog čega se tako osjeća.
-Tako je i u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osjetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam.
Delibašić je opisao i trenutak kada je saznao da ima tumor.
-Nikakve simptome nisam imao - samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, popodne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad ‘puca‘ taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije. Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima. Na nagovor supruge sam krenuo u Urgentni centar u Podgorici. Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi. Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu - istakao je Delibašić.
Prema njegovim riječima tada mu je nagoviješteno da je situacija loša.
-Čekali smo da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga. Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem ljekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro. Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gde je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korijenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem.
Delibašić je operisan u Beogradu, a uz njega su u najtežim trenucima bili njegovi nekadašnji saigrači iz Partizana Saša Ilić i Danko Lazović.
-Oni su sa suprugama Jovanom i Tijanom, sve vrijeme bili tu. Saša je imao obaveze u Sofiji, ali tu je. Ne znam ni danas kojim kanalima su Tijana i Jovana uspijevale da dođu u posjetu, do bolničke postelje donesu hranu koji su same kuvale. Znaš, to su neke stvari za cijeli život... Familija, razumije se, to je posebna vrsta ljubavi. Bezgranična. A Danko... Ljudi moji, pa on je bez pitanja, organizovao i platio prevoz privatnim avionom iz Podgorice za Beograd. Ne bih da djelujem ne znam ni sam kako, ali saberi, oduzimi, sve nas je spojio fudbal. I Partizan – poručio je na kraju Andrija Delibašić.
