U prostorijama FC "Vujadin Boškov" danas je održana komemoracija povodom smrti nekadašnjeg igrača i člana druge šampionske generacije i bivšeg sportskog direktora Vojvodine, Svetozara Šapurića.
U prisustvu porodice, prijatelja, bivših saigrača, veterana Vojvodine odata je poslednja počast čovjeku koji će zauvijek ostati u sjećanju svih koji su dio FK Vojvodina.
Svetozar Šapurić rođen je 28. avgusta 1958. u Vrbasu, a u rodnom gradu započeo je i profesionalnu karijeru. U FK Vojvodina došao je 1985. godine i do 1990. odigrao je 139 zvaničnih utakmica u dresu "stare dame", te je bio veoma važan član druge šampionske generacije i zamjenik kapitena Miloša Šestića. Posle FK Vojvodina, karijeru je nastavio na Kipru, gdje je nastupao za APOEL i Anortozis.
U Vojvodinu se vratio po završetku karijere 1996. godine i do 1999. obavljao je funkciju direktora kluba, a u tom periodu, "stara dama" je igrala finale Intertoto kupa, a i kada je kasnije gradio karijeru u inostranstvu, Vojvodina je uvijek imala posebno mjesto u njegovom srcu.
Na današnjoj komemoraciji u njegovu čast, prisutnima se najprije obratio bivši predsjednik Vojvodine Jovan Smederevac, koji je na čelu kluba bio i tokom šampionske sezone 1988/89.
– Bio sam predsjednik šampionske ekipe Vojvodine zahvaljujući igračima, stručnom štabu, navijačima i sjajnom ambijentu koji je vladao u Novom Sadu. Imao sam tu čast da budem na čelu Vojvodine od trenutka kada je ispala, a kasnije postala šampion. Za tri godine, Vojvodina je prešla put od trnja do zvijezda. U te tri godine, Vojvodina je bila prvak Druge, a potom i Prve lige, a moje sjećanje ne pamti da je to još nekom pošlo za rukom. Uspjeli smo zato što smo bili prijatelji, velika porodica, predsjednik je bio samo prvi u redu kada je trebalo da tražimo sponzorstva i novac. Tužan sam danas, i nebo se otvorilo, kao da i kapi kiše pokazuju da plaču za našim Šapurom. Bio je divan, mangup na terenu i van njega, jedan borbeni zadnji vezni igrač sa zavidnom tehnikom, koji je pokrivao cio teren, špartao je, presijecao protivničke napade, a umio je da bude i strijelac. Bio je dobar čovjek i dobar drug i sve nas je ražalostila vijest sa Kipra da je otišao na nebo gdje se pridružio našim legendama Mijuciću, Ćurčiću, našem Mihi i mnogim drugim… Tužan sam jer pratim svoju fudbalsku djecu svoju i djecu ovog grada. Kada je dolazio u Vojvodinu, imao je ponudu jednog slovenačkog kluba, koji je došao sa džakovima para, ali njegov otac i porodica uticali su da dođe u Novi Sad i on nije pogriješio. Vojvodina i Novi Sad dobili su gromadu od čovjeka i sportistu koji nije znao šta je predah. Ja ću se danas prisjetiti jedne lijepe uspomene. Bio je to 19. april, igrali smo ovdje sa Crvenom zvezdom i ako pobijedimo, mi smo gotovo šampioni. Ljupko Petrović me je zamolio da odemo na stadion, ne da mu ja sugerišem, da budem prisutan kada je odlučivao da li će igrati povrijeđeni Slaviša Jokanović, posle smo pričali sa Šapurom i pitao me šta ima novo i šta priča čaršija. A čaršija priča da će oni da dođu da nas pobijede, da nas svojim driblinzima namagarče pred zapadnom tribinom. Na to je Svetozar odgovorio tako što je stavio u džep Dragana Stojkovića, našeg sadašnjeg selektora. Odigrali smo kao jedan tim, kao porodica i tako smo postali šampioni. Šapura je imao strašan uticaj na sve igrače na terenu, bio je produžena desna ruka Ljupka Petrovića. I mogu za kraj samo da izrazim zahvalnost što sam bio predstavnik takvim igračima kakav je bio i Svetozar Šapurić – rekao je Jovan Smederevac.
Nakon njega, prisutnima se obratio tadašnji sportski direktor Milorad Kosanović.
– Mi smo na taj put krenuli uz mnogo promjena. Mijenjali smo trenere, igrače, među tim igračima bio je i Šapurić. Bio je pritisak da ga pustimo da ode, ne zato što nije dobar, već je klub njemu bio dužan stan, a klub nije bio u mogućnosti da to učini. Ja sam sa njim razgovarao, imao je ponude sa Grčke i Kipra i ja sam mu rekao da nije potrebno nikakvo obeštećenje, samo da skinemo tu obavezu da mu kao klub damo stan, jer smo bili u teškoj finansijskoj situaciji. On je to prihvatio i otišao je na Kipar. Mi smo u međuvremenu otišli u Sloveniju na pripreme, riješili smo se Šapurića, ali smo Ljupko i ja skoro plakali, jer smo znali šta smo izgubili. Šapura nam je bio potreban jer smo imali i Šestića, koji je mogao da igra sve osim u fazi odbrane. I onda nam je sredina bila labava. Posle dva, tri dana priprema, ja silazim na recepciju, kad ono dole Šapurić sa dva kofera, kaže "neće da me plate i neću da igram tamo i ja sam se vratio, šta sada da radim"? Ljupko mu je iz topa rekao "idi gore da skidaš i trening!". I tako je Šapurić ostao, bez plana, prvo smo plakali, a onda smo se svi radovali zajedno. Mi smo imali tim koji je imao dva beka koji su dali tri gola Crvenoj zvezdi. Kada se vratio, kao da nam ga je Bog poslao nazad da nam pomogne. Jer, imati Šestića u timu, a nemati nekog ko radi njegov posao u odbrani, to je jako teško. O svakom igraču iz te generacije bih mogao da ispričam takvu priču, jer su to bili momci koji su bili posvećeni svojim porodicama, sebi, treninzima i to je bilo milina za gledati. Porodici Šapurić koja je ovdje danas sa nama želim da kažem da budu ponosni na to što su imali, ostaće vam uvijek u glavi takav, kao i nama. Ja ne mogu da zaboravim nijednog od njih – prisjetio se Kosanović.
Za kraj se obratio i sin Svetozara Šapurića – Nikola.
– Hvala svima što ste došli i hvala FK Vojvodini što ste organizovali ovakav skup u njegovu čast za mog oca. Želim da vjerujem da je sada na nekom lijepom mjestu sa čika Vujketom, Sinišom i svim ostalim legendama ovog kluba. Gdje god da je bio, uvijek je pratio svoju Vošu, koja mu je bila na posebnom mjestu. Ostvarili su veliki uspjeh osvajanjem šampionske titule u Jugoslaviji, o kojoj i dan danas ljudi pričaju kao nemogućoj misiji. Bio je to poseban tim, sa posebnim igračima i drago mi je što su i oni danas ovdje. Jer, on je obožavao ovdje da boravi u FC "Vujadin Boškov", tu mu je srce bilo uvijek. I nikada nije prestajao da vjeruje u Vošu da će klub ponoviti uspjeh iz 1989. godini i da će se roditi nove legende kao što su oni svi bili – poručio je Nikola Šapurić.
