Bivšeg igrača sarajevskog Željezničara, Slobodana Kojovića Koku, sreo sam u Igalu, gradiću crnogorskog primorja i poznatom lječilištu nadomak Herceg Novog. Ovaj rođeni Sarajlija živi tu već tri decenije. Dobro se znamo još iz mladosti, pa je obostrana radost bila očita. Išli smo u Treću gimnaziju, a njegov igrački razvoj pratio sam izbliza, pošto sam i ja tri godine igrao za juniorske selekcije kluba. Potom sam kao radio-reporter gledao brojne utakmice na kojima je Kojović igrao. To znači bezbroj priča i sjećanja o našim drugovima iz omladinskog pogona, ali i o šampionskoj generaciji sarajevskih plavih.
Djetinjstvo je Koka proveo pored stadiona Željezničara na Grbavici. Žagor i huk publike sa fudbalskih utakmica, te pisak popularnog" ćire", što uskotračnom prugom vozi prema Višegradu i dalje, sve do Užica u Srbiji, duboko je utisnut u njegovu podsvijest. Otac Nikola i majka Dara, iz Velje Gore, na razmeđu Trebinja i Herceg Novog, doselili su se početkom pedesetih godina u Sarajevo, i nastanili se u radničkom naselju Grbavica. Otac je dobio posao u Pošti 2.
Prvi Nikolin sin je kao i većina mališana ovog dijela grada počeo pikati loptu. Znatiželjno je Koka promatrao šta se dešava na stadionu i oko njega. Kao hitronogog dječaka zapazili su ga najprije ljudi iz Atletskog kluba "Željezničar, gdje je počeo trenirati. Dobio je lijepu crvenu trenerku, što je tada značilo potvrdu da je prošao tvrdu selekciju kod zahtjevnog trenera Zorana Divčića. Tada su atletskom stazom uz sami rub travnatog terena trčali iskusniji sprinteri Josip Osti – docnije ugledni književnik – crnoputi Ganijac Sami Bugri koji je studirao medicinu u Sarajevu i završio Medicinski fakultet. Bilo je to u vrijeme pokreta nesvrstanosti kada su zemlje članice razmjenjivale studente. Goran Pogarčić je odlično skakao uvis, Dragan Božanić preskakao prepone, a kasnije je preko Sarajevo 202, došao do TV Sarajevo, dok se Bugri vratio u svoju domovinu.
Šta je,pak, s našim Kokom? Lopta ga je, ipak, privlačila više od atletike. Pošto je atletska staza bila u sklopu stadiona, trener najmlađe selekcije, Milan Ribar, koji je vrebao talente primijetio je njegovu hitrinu. Plavokosog dječaka, kojeg su zvali Koka već sa osam godina uvrstio je u fudbalsku pionirsku ekipu. Uskoro se uselio u peti paviljon radničkog naselja Grbvica (nije još bilo visokih zgrada nego su postojale omanje stambene kuće).
Ubrzo se ostvario dječakov prvi san. Trener ga je odredio da sakuplja lopte na pravoj prvoligaškoj utakmici. Osim i Smajlović predvodili su Željezničar protiv NK Zagreba. Brzo i iz pionira prelazi u mlađe, pa strije juniore u kojima su bili golman Slobodan Janjuš, Boško Janković i Tarik Hodžić. Nastupa za sve selekcije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
Godine 1970. na jakom omladinskom internacionalnom turniru u Zagrebu, Željezničar osvaja prvo mjesto, dok je brzi napadač Koka, proglašen je za najboljeg igrača turnira. Kao kapiten ujedno podiže i pobjednički pehar koji mu je na stadionu Maksimir uručio Zorislav Srebrić, jedna od legendi u vođstvu hrvatskog fudbala. Ubrzo Kojović potpisuje i profesionalni ugovor. To je za Koku bilo vrlo važno, jer je uporedo završio Treću gimnaziju, te upisao Pravni fakultet. Pošto je igrao za sve jugoslovenske selekcije, još od pionira, Koka je svojom brzinom i disciplinom donio novi kvalitet, jer je izuzetno brz igrač uvijek potreban treneru, koji stvara šampionski tim. Željezničar se potkraj šezdesetih godina već svrstao u sami vrh Prve savezne lige. Za prvi tim Koka je prvi put zaigrao na utakmici Željezničara protiv Crvenke 20.6. 1971. u gradu šećera, nadomak mađarske granice.
U klupskom almanahu stoji da je za Želježničar odigrao 243 utakmice i postigao je 55 golova, čime se svrsto među 10 najboljih igrača u istoriji kluba. Najdraži mu kaže Koka gol postignut protiv Crvene Zvezde u sezoni 70/72."Sjećam se da smo se borili za titulu prvaka. Namjestio sam loptu i iskosa sa desne strane oštro šutirao. Lopta dobija "žabicu" i vara golmana Kajganića, za pobjedu Želje od 2:1. No, prvak postaje splitski Hajduk, Željezničar je drugi, Dinamo treći. Prve evorpske utakmice protiv škotskog St. Džonsona, Briža, Anderlehta i Bolonje, bile su za Koku poput "nestvarnog filma". Moderni i veliki aerodromi u Londonu, Glazgovu, Bolonji, Budimpešti i Briselu pružali su mogućnost ulaska u "duty free shop" zonu,gdje su se mogli kupiti skupi parfemi i mirisi, a u specijalnim prodavnicama gramofonskih ploče, naslovi Bitelsa,Stonsa, Kridensa,Tom Džonsa koje smo mogli slušati samo na Radio Luksemburgu. Bili su to poželjni suveniri. Koka bi za sebe uzimao tada poznati italijanski miris Pino Silvestre, dok bi za svoju djevojku, danas suprugu Oliveru, najljepšu učenicu Treće sarajevske gimnazije, izabirao "Poizen" ili "Čarli".
Željina" lokomotiva" konačno u sezoni 1971/1972. stiže do titule prvaka Jugoslavije. Slobodan Kojović Koka je dao svoj doprinos u stvaranju najboljeg tima u istoriji kluba. Odlaskom najboljih igrača i reprezentativaca u inostranstvo, Koka je još zapaženiji u igri Željezničara i kandidat za A reprezentaciju, što je bio logičan slijed njegova razvoja, pošto je već igrao 10 utakmica za mladu reprezentaciju, predvorju najjače selekcije. Novi selektor, Splićanin velikog znanja Ante Mladinić uvrštava Koku među kandidate za najbolji nacionalni tim Jugoslavije. U Kupu nacija 1976. protiv Norveške je Kojović pred kraj zamijenio Popivodu, a protiv Italije u Zagrebu igra jedno poluvrijeme.
No, u klubu trener Ribar ima posve nove taktičke zamisli, te je u kratkom razgovoru, u četiri oka tražio od Kojovića da zaigra povučenije na mjestu desnog beka, odakle bi se ubacivao u protivničko polje i pred protivnički gol. S tim se Kojović nije složio, te ga je za kaznu trener Ribar preselio na klupu. Bilo je teško zamisliti da jedan brzi krilni napadač, školovan godinama u matičnom klubu, sjedi na klupi. Ribar je bio neprikosnoven. Jedan od razloga neslaganja, priča mi u Igalu Koka, bio je treniranje klizajućih startova na vodom natopljenom prostoru iza gola, što je trener često činio. Posebno kad se izgubi. Šampionski tim se osipa, dopunska selekcija mladih igrača nije mogla slijediti upute strogog i tada priznatog trenera. Klub pada u agoniju, klizi ka dnu tabele.
Igrači ponikli u klubu, koji su dugo čekali priliku da se izbore za mjesto u prvoj postavi, nisu više bili voljni slijepo slijediti zamisli strogog trenera. Trener gubi živce, neko dobije šamar, neko i megafon po glavi. Kojović je bio partijski sekretar u klubu, pa je kao fudbaler intelektualac – student prava –morao reagovati i zaštititi drugove. Mislio je: to se u samoupravljanju ne smije dešavati! Novinari su pozvani na sastanak igrača i uprave koji je vodio Slobodan Kojović Koka. Igrači su se pobunili protiv trenera.Novinari su nešo naslutili, pa su osvanuli pompezni naslovi "Puč u Želji "," Trener šampionske generacije šamara, čak i udara igrače megafonom". No pred čelnicima kluba i trenerom gotovo su svi izjavili da to nije tačno! Prepali se. Ceh plaća Koka, kojeg Ribar kao buntovnika briše sa spiska prvotimaca što će ga koštati uspješnije reprezentativne karijere. Klub tone ka dnu tabele, jer nekad nesumnjivo kvalitetan trener nema više kontrolu nad igračima. Na žalost Željezničar je pod vođstvom privremenog trenera golmanske legende Vasilija Radovića 1976. ispao u Drugu ligu. Bio sam na toj zadnjoj utakmici u Zenici, gdje je Čelikov golgeter Mehmed Buza u izravnom duelu za puki prvoligaški život, svojim golom presudio "Želji". Mladi bek Nenad Starovlah ne može skriti svoje suze. Koka ostaje vjeran klubu. Na Grbavicu stiže Sulejmana Rebac, tvorac jakog mostarskog Veleža, koji ekipu konsoliduje, i vraća u prvoligaško društvo. Kojoviću daje punu slobodu i on je sa 25 golova bio najbolji golgeter tada sve četiri grupe Druge lige. Zaigrao je za amatersku reprezentaciju Jugoslavije, koja u Atini protiv Grčke dobija finalniu utakmicu i postaje pobjednikom. Nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka u Zemun.
Maja mjeseca 1980. srećem starog druga u bašti hotela Slavija. Također sam bio "stara kuka" u sivo-maslinastoj vojnoj uniformi. Vidim da je kupio "civilku" i lijepe cipele. Na moj upitni pogled kaže mi da je pred potpisom ugovora u Belgiji. Rojal Lijež želi potisnuti gradskog rivala. Standard je bio poznatiji klub, ali je Rojal tada raspolagao sa saviše novca pošto je predsjednik kluba bio vlasnik svih belgijskih čeličana. Kupili su već izvrsnog "veznjaka" Edhema Šljivu, koji je došao iz Kelna, gdje je igrajući s Litbarskim, Klausom Fišerom, Engelsom i ostalim vedetama 1978/79. osvojio duplu krunu –
bili su prvaci Bundeslige i pobjednici njemačkog kupa. Do kontakta je došlo neočekivano i vrlo neobično. Bivši selektor Miljan Miljanić je Kojovića, koji je još bio na odsluženju vojnog roka u Zemunu, uvrstio u tim novinara. U pripremnoj sparing utakmici, između tima novinara i reprezentacije koja se spremala za Svjetsko prvenstvo u Španiji, željan lopte, Koka je odigrao odlično i proglašen je igračem utakmice. Belgijski gazda je svom skautu Silvesteru Takaču, nekad asu novosadske Vojvodine, rekao da porazgovara sa Kojovićem i da ga dovede po svaku cijenu. Koka je još bio u vojsci. No, točak sudbine okretao se brzo. Stigla je pozamašna suma, deo transfera i to u običnim kesama! Kako je unošenje stranog novca u krug kasarne bilo kažnjivo, Koka, i sam zbunjen ovim događanjem oko transfera, primjeran vojnik, obavijesti svog kapetana koji je stanovao preko puta zemunske kasarne. Ovaj se prenerazi vidjevši tolike pare. Trećina od transfera koji je iznosio 600 000 belgijskih franaka. Rješenje je, ipak, nađeno. Pod pratnjom vojne policije Koka stiže u Sarajevo i novac polaže u Privrednu banku.
Ali, koliko je brzo i lako išlo sa transferom, toliko je teško krenulo na terenu. Pod svijetlima reflektora prvih pola sezone, svi čekaju da jugoslovenski reprezentativac upali "turbo motore", kako su pisali belgijski listovi. Ali, poslije vojničkih makarona, pasulja i mesnih doručaka, teško je doći u željenu formu i razbijati protivničke odbrane. Kada je nakon nekoliko mjeseci jakog treninga ipak došao u pravu formu, navijači su ga zavoljeli posebno nakon njegovih driblinga i bijegova duž desne aut linije i prozvali "jugoslovenski Garinča". Dvije godine boravka u Liježu su brzo prošle i Kojović, na čuđenje predsjednika kluba, nije prihvatio ponudu da produži ugovor. Rekao je odlučno, da ostavlja fudbal! Ni danas mi nije jasno zašto je njegov turbo motor stao. Drugi klubovi su znali za njegove kvalitete i ime, pa je belgijski kraljevski klub odredio visoku odštetu, ako bi se predomislio i ponovo aktivirao. Sa porodicom, trudnom suprugom i dvogodišnjom kćerkicom avionom se iz Brisela vraća u Sarajevo. Sin Saša, danas lijep momak, od oca je, ipak, naslijedio sportski talenat. Do četrnaeste godine igrao je vaterpolo u Jadranu iz Herceg Novog i bio izvstan, poput Jokovića i Gojkovića koji su stasali u reprezentativce Srbije i Crne Gore. Kokin sin Saša prelazi u fudbal igra u domaćem drugoligašu Igalu. Na, kraju se opredjeljuje za školu, te završava studije finansija, računovodstva, bankarstva i organizacije rada.
Dok se opraštamo, upitah Koku koji mu je najsrećniji događaj u karijeri? Iznenadio me odgovorom: "Najsretniji sam bio kad s prestao igrati profesionalni fudbal!" Nakon deceniju i po svakodnevnih treninga i stalnih putovanja ostvario je porodici materijalnu sigurnost i izabrao drugačiji put. Kao diplomirani pravnik i nekada primjeran omladinac koji je sudjelovao i na 9. kongresu Saveza socijalističke omladine Jugoslavije uz pomoć ljudi iz "Želje" dobio je posao u Gradskom SUP-u, kao načelnik Pasoškog odjela.
Ćaskajući u Igalu o svemu i svačemu sjetio sam se jedne anegdote vezane upravo za nas dvojicu. Negdje 1987. sarajevski novinari, putovali su u Minhen i igrali protiv ekipe gradskih veterana, nedaleko od stadiona kluba Minhen 1860. No, veče prije polijetanja vidim da mi je pasoš istekao! Šta sad u ovo doba? Zovnem pokasno Koku, šefa pasoškog odjela, dobrog druga i kažem mu, u čemu je problem. Sjeda u svoj auto, otvara svoju kancelariju kod FIS-a i produživa mi najvažniji putni dokument. S nama je, sjećam se, promotivnim letom "Adrija Ervejza" putovao i Ivica Osim, koji nam je bio mentor, dok je na poziciji libera igrao nekadašnji veliki as Zlatko Čik Čajkovski. Na našem golu stajao je Sabahudin Saša Vugdalić, nekada "jedinica" ljubljanske Olimpije, koji je njemačke centaršuteve hvatao kao kruške. Pobijedili smo Nijemce pred našim zadovoljnim gastarbajterima 4:2 i dobili čestitke ne samo domaćina već i jugoslovenskog generalnog konzula u Minhenu Vukote Višnjevca, rođenog brata poznatog trenera Vukašina Višnjevca (Sarajevo, Velež,Olimpija). Ipak,pohvale dvojice velikih trenera kakvi su bili Osim i Čajkovski, značile su nam najviše.
Slobodan Kojović se izbijanjem rata u Sarajevu preselio u Herceg Novi, gdje je od ranije imao garsonjeru. Okreće se lopti, kao čaroliji koja će prekriti bol u duši. Postaje trener svih selekcija Igala. Zaslužan je za obnovu igrališta u Igalu. Pošto ga je posjetio Miljan Miljanić, koji ga je poznavao još od mladih selekcija, stigla je i fina trava iz Vojvodine, obnovljene su svlačionice, kupljene su nove trenerke, kopačke i dresovi. Koka najprije vodi drugoligaša Igalo, da bi se kasnije posvetio radu sa djecom. U Zelenici su juniori pod njegovom rukom bili pobjednici Kupa Crne Gore i igrali finale protiv beogradskog Partizana. Zamislite finale: veliki Partizan – i neka tamo Zelenika. Svi stišću ruku Slobodanu Kojoviću, posebno protivnički trener iz Partizana Krčmarević. Malo ko je znao za bol u srcu, U Crnu Goru došao je kao izbjeglica.
Ti mališani su mu davali snagu, veli moj jaran Koka, dok njegov sin Saša, naočit momak sluša naš razgovor i ponosno gleda u oca. Rekao bih da je Slobodan Kojović Koka pravi sarajevski ambasador u ovo crnogorskom gradiću, koji se naslanja na mnogo veći i poznatiji Herceg Novi.
