Danas je rijetkost sresti porodicu koja je ostala da živi na planini. Međutim, ima ljudi koji ljepote seoskog života ne žele da zamijene za urbanizovanu sredinu i, ipak, lakši život u gradu.
Na planini se može živjeti složno i lijepo, potvrđuju Lekovići sa planine Žuber, u Vranešu kod Bijelog Polja.
Na oko 1.250 metara nadmorske visine domaćin četrdesetsedmogodišnji Žarko Leković sa svojom životnom saputnicom Milankom, koja je rodom od Žujovića iz sela Pape, svio je životno gnijezdo, i sa dvije kćerke i sinom živi bezbrižan seoski život.
Nimalo lak, s obzirom da vode brigu o imanju koje se prostire na 23 hektara. Кako kaže domaćin, nije lako, ali sve se završava gdje ima sloge i ljubavi.
- Nikad nijesam pomišljao da odem negdje drugo sa ove moje đedovine na prelijepom Žuberu. Zato sam čitav život ovdje i iako nam uslovi nijesu baš najbolji, jer imamo problema sa putem dolje od Lekovine, odnosno Pavinog Polja, ali i vodom, kao i strujom, ni ne pomišljamo da priomijenimo mjesto življenja - kaže Žarko.
On dodaje da iako je obiman posao na imanju, stiže se sve uz posao koji se otegne svakoga dana od samog jutra do duboko u noć.
- I ne samo da radim na našem imanju koje je baš veliko, neko uzmemo još nekoliko hektara livade od rođaka i komšija, kako bismo održali svoj stočni fond. Imamo sedam muznih krava, četiri junice, dva bika, petnaest ovaca i jagnjadi - kazuje Žarko.
On dodaje da treba puno sijena i da imaju oko tri i po do četiri hiljade bala, odnosno oko 600 tovara, za ishranu stoke.
Vrijedna domaćica Milanka kaže da ima puno posla i da kako svane dan na nogama je. Кasno u noć se sve završava. Ali, kako ističe, tako na selu mora.
- I malo mi je dan, valjalo bi da je duži. Za nas je ovo najljepše mjesto na svijetu - kaže Milanka, koja sve stiže sa osmjehom, zadovoljna svojom porodicom i radom u ovom živopisnom planinskom selu.
Lekovići proizvode sir, kažu da je kvalitetan i da se sve prodaju, kao i telad i jagnjad.
- Jedino je loš put koji vodi do nas. To je makadam, pa kad kiša padne sve se uništi. Da je bolji put moglo bi i bolje da se proda. Da neko dođe i uzme ono što proizvedemo. Ovako moramo da se snalazimo i sve dovezemo do Pavinog Polja - kaže Žarko.
On dodaje da ima pomoći države, da dobija i subvencije i da posjeduje i mehanizaciju bez koje ne bi mogao stići da odradi sav posao na tako velikom imanju.