Saradnik na programima u CGO-a Damir Suljević, rekao je da spisak nestalih u Crnoj Gori sa 51 imenom, ostaje nepromijenjen, uz nezvaničnu najavu da bi jedan slučaj mogao biti zatvoren do kraja godine.
- Najveći broj nestalih, prema podacima Vladine Komisije za nestale, datira iz 1999. godine - njih 35. Šest osoba nestalo je tokom 1993. godine, četiri osobe tokom 1998. godine, a tri osobe tokom 1992. godine - kazao je Suljević povodom 30. avgusta Međunarodnog dana nestalih.
On je istakao da su 1995. godine nestale dvije osobe, a jedna 1991. godine.
- Među nestalim osobama, 44 osobe su muškog, a sedam ženskog pola, prosječne starosti od 47 godina.
Najmlađa nestala osoba je Agron Beriša, koji je imao svega 17 godina kad je nestao, dok su najstarije nestale osobe Murat Hasić i Binak Joljaj, obojica starosti od 81 godine - naveo je Suljević.
Prema njegovim riječima, od 51 osobe, 39 je nestalo na teritoriji Kosova, devet u Bosni i Hercegovini, a tri Hrvatskoj.
- Treba napomenuti da to nije konačan spisak, iako je zvaničan, a s obzirom da neka nestala lica nisu uključena, iako su u trenutku nestanka bili crnogorski državljani ili su njihove porodice kasnije svoju životnu sudbinu vezale za Crnu Goru - rekao je Suljević.
Porodica Tomislava Adžića, nestalog 1999. godine na Kosovu, ocijenila je slučaj otmice njihovog oca kao posebno interesantan, jer je, kako navode, otišao za Prištinu na poziv holandskog kontingenta KFOR-a, kako bi dostavio dokumentaciju za stan koji je bio uzurpiran od predstavnika OVK-a.
- Otmica se desila praktično u prisustvu irskog kontigneta KFOR-a i dosta svjedoka, koji su potvrdili da je otac odveden u štab OVK-a koji je se tada nalazio u hotelu “Viktorija” u Prištini - navodi jedan od njegovih sinova koji je danas crnogorski državljanin i živi u Crnoj Gori.
Porodica Adžić ističe i da su istragu u početku vodili KFOR i OEBS, kada su i dobili informaciju da se njihov otac nalazi na spisku za rezmjenu, nakon čega je predmet preuzela u rad Kancelarija za ratne zločine u Prištini i UNMIK policija, okončavši istragu 2005. godine.
Oni su naveli da su se, kada su pokušali da saznaju rezultate istrage i da dobiju spise predmeta, suočili sa opstrukcijom, što je u principu bila i praksa kod svih nadležnih institucija.
- Jer bez obzira na gomilu pisanih dokaza i izjava svedoka, niko nije želio da se ozbiljno pozabavi istragom i da se svi odgovorni za otmicu kazne”, navode oni, i dodaju da “ako do toga ne dođe možemo samo očekivati da se ovi zločini, na žalost, mogu ponoviti - rekli su oni.
Elsana Nurković, jedna od šest kćerki Halita Nurkovića, taksiste iz Rožaja, nestalog 1999. godine na Kosovu, kazala je da su tokom cijelog perioda, reakcije naših institucija bile zastrašujuće neadekvatne i uglavnom fokusirane na objašnjenja da ni jedna od njih nije nadležna za potragu za nestalim licem.
Kao jedan od najvećih izazova povezanih s prisilnim nestankom ističe činjenicu da osoba doslovno iščezava, kao da nikada nije postojala.
- Uklanjanjem iz zakonskih i administrativnih okvira, ta osoba prestaje postojati u očima društva – postaje izbrisana, nevidljiva i lišena svojih osnovnih prava. Mi smo se, kao i sigurno svi oni čiji su članovi porodice izbrisani na ovaj način, našle u tom pravnom lavirintu, gdje pravo i pravda još teže dopiru - konstatovala je ona.
Nurković navodi i da su umjesto podrške i pomoći, od države Crne Gore dobile tužbu.
- Crnogorski penzioni fond nas je tužio zbog isplate očeve penzije nakon njegovog nestanka. Iako smo kao redovni studenti imale pravo na njegovu penziju, da bismo to pravo ostvarile, bila nam je potrebna zvanična potvrda o njegovoj smrti"kazala je Nurović.
Ona je dodala da su zbog toga bile primorane da oca proglase mrtvim putem suda, iako su još vjerovale da je živ i tragale za njim po Kosovu.
- Ukidanjem penzije, ukinut nam je jedini izvor prihoda.” Taj proces je, uz pomoć Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, riješen u korist porodice - navela je ona.
Iz CGO-a su ukazali da Tomislav Adžić i Halit Nurković nijesu na spisku nestalih lica za kojima traga Komisija u Crnoj Gori.
