<p>Istraživač politika urbanog razvoјa Dragović za &quot;Dan&quot;: Ako јe nešto po planu, ne znači i da јe dobro</p>

Problem je u tome što slučajevi uništavanja prirodnih i kulturnih dobara radi omogućavanja nove profitabilne gradnje nijesu izuzetak niti greška, već pravilo, upozorava Dragović

Tokom prethodne decenije glavna motivacija za izmjene zakona koji se odnose na prostorno planiranje bilo јe tzv. ukidanje biznis barijera, tj. pretvaranje prostora od nekadašnjih fabrika i oranica do dječjih odmarališta i urbanih parkova, u izvor profita u kapitalističkom sistemu proizvodnje, ocјenjuјe za "Dan" istraživač politika urbanog razvoјa Sonja Dragović, doktorand na katedri za urbanizam i arhitekturu u Lisabonu. Ona ističe da јe to rezultiralo naglim i prekomjernim porastom stambene izgradnje namijenjene prodaji na tržištu, na uštrb razvoja svih drugih sadržaja i prostornih formi neophodnih društvu.

– Potrebna nam je kvalitetna javna infrastruktura (kanalizacija, vodovod, saobraćaj), škole, vrtići i zdravstvene ustanove, ali i javni prevoz, parkovi, muzeji, biblioteke, bazeni, plaže – dakle, sadržaji čiji će razvoj biti dugoročno planiran, javno finansiran, i koji će biti dobro održavani i dostupni svima. Ako gledamo dalje od gradova, lako vidimo da prostorno planiranje mora pažljivo tretirati rijeke, šume, planine, zaštićena i osjetljiva područja – i opet, na svakom koraku vidimo neuspjehe postojećeg sistema i potrebu za neodložnim i drastičnim promjenama u oblasti prostornog planiranja – kaže Dragović.

Klimatska kriza potpuno zanemarena

Osim izazova u prostornom planiranju, Dragović ističe da јe klimatska kriza "ogroman izazov koјi već živimo, ali je ta realnost u potpunosti zanemarena".

– Na nju još nema sistemskog odgovora i ne vidim ni da će ga uskoro biti. Crna Gora ne može sama zaustaviti klimatske promjene, radi se o globalnom procesu i problemu, ali može da radi na usvajanju i razvoju mjera prilagođavanja na ono što dolazi. Među tim mjerama može biti razvoj lokalne proizvodnje hrane i održivih načina proizvodnje energije, briga za prirodna staništa i vodene tokove, enegretski efikasna arhitektura, ozelenjavanje gradova… Sjećam se da je prije nekoliko godina jedan odbornik u podgoričkom parlamentu govorio o tome da, parafraziram, lokalna vlast neće da pravi selo od Podgorice, već urbanu evropsku metropolu. Sjećam se jer je bilo tužno i groteskno to koliko jedan mladi političar loše tumači stvarnost i ne razumije savremene izazove urbanog razvoja. Ukratko, što prije shvatimo sa su našim gradovima potrebni kvaliteti sela – zelenilo, komuni i bašte, zajednička infrastruktura, lokalne mreže podrške i solidarnosti – to bolje – ističe Dragović.

Na pitanje ko je odgovoran za urbanistički haos koji trenutno imamo i ima li liјeka za to, Dragović navodi da јe pitanje odgovornosti nešto čemu se redovno vraćamo.

– Kako smo imali prilike da vidimo i tokom ovog ljeta, nova gradnja na Gorici, izgradnja novog stambenog kvarta u Staroj varoši, ili rušenje ostataka predratne kuće u Bokeškoj ulici u Podgorici rezultiraju lavinom pitanja o tome ko je odgovoran. To je razumljivo – javnost pokušava da bolje razumije zašto bi neko uopšte dozvolio da se gradi u gradskoj zelenoj oazi, ili da se uništi nešto što bi nesporno trebalo da bude sačuvano kao kulturno nasleđe. Sumnja često pada na korupciju, što ponekad i bude slučaj. Međutim, problem je mnogo dublji od toga: problem je u tome što slučajevi uništavanja prirodnih i kulturnih dobara radi omogućavanja nove profitabilne gradnje nijesu izuzetak niti greška, već pravilo. To je vidljivo u svim našim gradovima i to u tolikoj mjeri, da se često pitam kako već nije svima jasno da prostorni planovi odavno ne zastupaju, ne promovišu i ne štite javni interes, i da su nove građevine – koje mogu izgledati neprikladno, nezgrapno i nepotrebno, što često i jesu – najčešće uredno ucrtane u planove. To što je nešto po planu ne znači da je dobro, zato što planove oblikuju interesi i zahtjevi privatnih investitora, često odlično povezanih sa strukturama političkog odlučivanja, dok javni interes, recimo, naše pravo da imamo prostrane javne parkove, čistu vodu za piće, i prepoznato i zaštićeno kulturno i prirodno nasleđe – ne zastupa niko osim nas samih. Lijek za to postoji, ali nije lako dostupan. Potrebno je, prije svega, da ove probleme prepoznamo i artikulišemo kao politička pitanja i zahtjeve – podvlači Dragović.

Raznolikost prostora stvara različite tradiciјe

Odgovaraјući na pitanje postoji li u Crnoj Gori grad za koji možemo reći ovo je autentična crnogorska arhitektura ili selo, ili samo su nam katuni još ostali koliko-toliko tradicionalni, Dragović naglašava da niјe važna forma, koliko efikasnost.

– Pošto pominjete katune, računam da želite da skrenete pažnju na tradicionalne forme, koje su nastajale u skladu sa geografskim i vremenskim prilikama jednog podneblja. Raznolikost ovog prostora rezultirala je različitim tradicionalnim formama, koje Crne Gora svakako dijeli sa drugim prostorima slične klime i pejzaža. Recimo, drvene kuće sa strmim krovom na dvije vode, kako najčešće izgledaju planinske kolibe na našim katunima, nalazimo i u Vermontu u Americi, i na atlanskom ostrvu Madeira – svuda, zapravo, gdje su padavine česte i obilne. Pitanje toga šta je autentična crnogorska arhitektura i da li neka forma pripada toj kategoriji ili ne zapravo nije važno; daleko je važnije to koju funkciju ispunjava arhitektura koju danas proizvodimo – i u kojim uslovima je proizvodimo. Ako nova arhitektura unapređuje kvalitet stanovanja, življenja i boravka u javnom prostoru, ako pomaže da sačuvamo energiju, ako u izgradnji koristi održive materijale, ako uzima u obzir važnost poštovanja radnih prava onih koji na toj izgradnji rade, i ako nastaje na temeljima ideja o javnom dobru i društvenoj pravdi, nije važno da li će njena forma korespondirati sa tradicionalnom – forma će proizići iz odgovora na sve ove pobrojane, savremene izazove. Da li imamo takvu novu arhitekturu danas u Crnoj Gori, i ako nemamo, kako da je učinimo takvom? To je veliko društveno pitanje – naglašava Dragović.

Dragović navodi da јe јako bitan angažman mladih, te da od njih samih zavise njihove mogućnosti u Crnoj Gori, od njihove snage da se usprotive svemu što život u Crnoj Gori danas čini teškim.

– A toga ima dosta, i od potreba, recimo, za obrazovanjem, koje je ponekad prosto nemoguće zadovoljiti u tako malom prostoru. Mislim da je važno da odlazimo i da se vraćamo, da postoji stalna razmjena, da je to jedan od načina da crnogorsko društvo ostaje otvoreno za teme i razgovore od globalnog značaja – navodi Dragović koјa јe već neko vrijeme van Crne Gore.

Na pitanje kako problemi sa kojima se ovdje suočavamo izgledaju sa distance koju donosi život u inostranstvu, ona navodi da se oni ne čine manje važnim, ali izgledaju manje izuzetno.

Globalni kapitalistički sistem koji proizvodi i perpetuira društvene nepravde i nejednakosti nam je zajednički, a distanca može da donese jasnoću u prepoznavanju i povezivanju lokalnih inicijativa i metoda koje mu se mogu usprotiviti.

Preuzmite našu aplikaciju