Ona je, u intervjuu za PR Centar, pojasnila da adaptacija djeteta na vrtić može pokrenuti različite promjene u ponašanju koje su najčešće prolaznog karaktera i smanjuju se kako dijete postaje sigurnije u novoj sredini.

“Adaptacija se odnosi na vrijeme koje djetetu treba da se navikne na novu sredinu i osobe. Trajanje može varirati - od nekoliko dana do dva mjeseca, zavisno od djetetove ličnosti, prethodnih iskustava i drugih faktora”, navela je Kadović.

Govoreći o emocionalnim reakcijama, Kadović je pojasnila da mogu da se jave tuga, ljutnja, razdražljivost, plač, negodovanje i odbijanje odlaska u vrtić, navodeći da su te reakcije uobičajene, dok starija djeca mogu postati tiha i povučena.

“Kada govorimo o tjelesnim reakcijama, najčešće se javljajuj bolovi u trbuhu, povraćanje, glavobolje, a česte su i regresije u ponašanju (npr. ponovno puzanje ili nošenje pelena. Važno je naglasiti da ove promjene nisu znak zaostajanja u razvoju, već pokušaj vraćanja na poznate i sigurne obrasce ponašanja”, rekla je Kadović.

Prema njenim riječima, djeca mogu odbijati kontakt, aktivnosti, jelo, ili se povući u neki kutak, ali i da neki mogu pokazivati promjene tek nakon što se čini da su se prilagodili.

“Važno je naglasiti da način na koji roditelji reaguju na odvajanje i kako su pripremili dijete za vrtić može uticati na proces adaptacije. Pozitivan i smiren pristup roditelja može pomoći djetetu da lakše prebrodi period prilagođavanja.Reakcije su obično privremene i smanjuju se kako dijete postaje sigurnije u novoj sredini. Roditelji trebaju biti strpljivi i podržavajući tokom ovog perioda”, kazala je Kadović.

Ukazala je da će priprema i razumijevanje ovog procesa pomoći roditeljima da pružaju odgovarajuću podršku djetetu i olakšaju mu prilagođavanje na vrtić.

“Da bi se olakšala adaptacija djeteta na vrtić i boravak u grupama, važno je primjeniti nekoliko strategija koje mogu pomoći djetetu da se što lakše prilagodi novoj sredini.  Vaspitno-obrazovni kadar u našim vrtićima dobro poznaje proces adaptacije i preporučuje postepeno produžavanje boravka djeteta u vrtiću. Početno vrijeme može biti od jednog sata, sa postepenim povećanjem trajanja boravka, u zavisnosti od reakcije djeteta”, rekla je Kadović.

Ukazala je da roditelji mogu dozvoliti djetetu da sa sobom donese omiljenu igračku ili dudu koja mu pruža osjećaj sigurnosti i topline, šzp može biti od velike pomoći.

“Takođe, usmjeravanje roditelja i održavanje otvorene komunikacije između vaspitača i roditelja su ključni. Efikasna adaptacija zavisi od uspostavljanja poverenja i saradnje između vaspitača i roditelja. Roditelji treba da pokažu pozitivno mišljenje o vrtiću i vaspitačima. Djeca osjećaju emocije svojih roditelja, pa je važno da roditelji budu sigurni i spokojni u vezi sa odlukom da upišu dijete u vrtić. Ako roditelj pokazuje nesigurnost, dijete će se možda osjećati isto”, navela je Kadović.

Ukazala je i da rastanci ne treba da budu dugi ili komplikovani.

“Najbolje je da roditelj kratko poljubi dijete, kaže kada će se vratiti (na primjer, nakon doručka ili spavanja) i ne upušta se u duge oproštaje. Roditelj može sa djetetom prošetati do vrtića i upoznati ga sa prostorom kako bi mu on bio manje stran. Razgovor sa starijim djetetom o vrtiću, uz opisivanje kako izgleda jedan dan u vrtiću, može takođe pomoći”, rekla je Kadović.

Pojasnila je i da rutina u porodičnom domu treba da bude usklađena sa dnevnim ritmom vrtića, uključujući obroke, odlazak na spavanje i igru, navodeći da to može pomoći djetetu da se lakše adaptira na novi režim.

“Provođenje kvalitetnog vremena sa djetetom nakon vrtića, uključujući šetnje, igru i razgovor o iskustvima iz vrtića, može pomoći djetetu da se osjeća voljeno i podržano. Tokom perioda adaptacije, izbjegavati uvođenje novih navika ili mijenjanje postojećih rutinskih ponašanja, kao što su navikavanje na nošu ili odvikavanje od dude”, rekla je Kadović.

Istakla je da primjenom ovih savjeta, adaptacija djeteta na vrtić može biti manje stresna i brža, čime će se omogućiti djetetu da se lakše prilagodi i uživa u novoj sredini.

Na pitanje koji su najčešći problemi i situacije zbog kojih roditelji traže podršku vrtićkog psihologa, Kadović je kazala da roditelji najčešće traže podršku vrtićkog psihologa zbog širokog spektra problema i situacija.

“Među najčešćim razlozima su neprilagođeno ponašanje, nepostojanje transparentnih i dosljednih granica u ponašanju, manjak samopouzdanja, socijalna inhibiranost, strahovi, kao i reakcije djeteta na bitne životne događaje poput dolaska prinove ili razvoda roditelja. Zapanjujuće je da veoma mali broj roditelja djece sa posebnim obrazovnim potrebama zatraži stručnu podršku u ustanovi”, kazala je Kadović.

Pojasnila je da roditelj može zatražiti podršku psihologa samoinicijativno, posjetom kancelarije psihologa ili zakazivanjem termina pozivom na kontakt telefon.

“Tokom posjete vaspitnoj grupi i identifikovanja određenih poteškoća, odstupanja ili kašnjenja, psiholog daje vaspitačima  uput da prenesu roditelju potrebu za traženjem dodatne podrške. Kao što je već istaknuto, na roditelju je da li će istu i prihvatiti”, navela je Kadović. 

Upitana na koji način roditelji, a kasnije vaspitači mogu uočiti određena razvojna odstupanja kod djece, Kadović je pojasnila da svaki uzrast karakterišu određene razvojne prekretnice, koje predstavljaju skup sposobnosti ili zadataka koje većina djece određene dobi mogu da izvedu. Prekretnice pružaju važne informacije o ranom razvoju djeteta i omogućavaju praćenje i razumijevanje toka razvoja. Blaga odstupanja u nekoj od oblasti mogu se nadoknaditi kroz vrijeme primjenom ciljanih stimulativnih aktivnosti. Međutim, nedostizanje prekretnica ili njihovo kasno ovladavanje mogu biti prvi pokazatelji zaostajanja u razvoju. Najčešće „crvene zastavnice“ ili alarmi upozorenja koje izazivaju roditeljsku zabrinutost uključuju izostanak govora, neodazivanje na ime i odsustvo pokaznog gesta u razvojnom intervalu između prve i druge godine djetetovog života.

“Vaspitači u svim našim vaspitnim jedinicama imaju istaknute razvojne mape koje ukazuju na prekretnice koje bi dijete trebalo da dostigne na svom uzrastu. Važno je napomenuti da ove mape služe kao orijentir i vodič, a da razvojno odstupanje može biti dijagnostifikovano isključivo na temelju stručne procjene uz primjenu adekvatnih, standardizovanih psiholoških instrumenata.”, rekla je Kadović.

Istakla je da je rano prepoznavanje smetnji u razvoju i rano uključivanje u program podrške značajno za dijete i porodicu, jer se efikasnost rane intervencije povećava ranim uključivanjem u program.

Govoreći o sve izraženijem problemu izlaganja djeteta ekranima  (TV, tablet, mobilni telefoni), Kadović je kazala da ono negativno utiče na njegov razvoj.

“Djeca mlađa od dvije godine ne bi trebalo da budu izložena ekranima, dok se starijoj djeci preporučuje ograničeno vrijeme pred ekranima uz prisustvo odrasle osobe. Negativne posljedice uključuju kašnjenje u razvoju govora, poremećaj pažnje, probleme u ponašanju, teškoće u socijalnim interakcijama, senzornu disfunkciju, slabiju motoričku vještinu, nezainteresovanost za okolinu, smanjenu fizičku aktivnost, gojaznost, poremećaje spavanja i te povećani rizik od depresije, anksioznosti i drugih psiholoških problema u odraslom dobu”, rekla je Kadović.

Na pitanje koje je tehnike najbolje primijeniti u ublažavanju i neutralisanju nepoželjnog ponašanja djeteta, Kadović je kazala da ključne tehnike uključuju uspostavljanje jasnih pravila, pohvalu i ignorisanje nepoželjnog ponašanja.

“Prvo, postavite jasna i razumljiva pravila koja su kratka i konkretna. Pravila treba da budu pozitivna i usmjerena na ono što želite da dijete radi, a ne na ono što ne smije raditi. Na primjer, umjesto da kažete "Nemoj se ponašati loše", recite "Molim te da koristiš lijep ton dok razgovaraš". Pravila bi trebala biti jednostavna i prikladna za uzrast djeteta”, navela je Kadović.

Kazala je da kada dijete prati pravila i pokazuje poželjno ponašanje, odmah ga treba pohvaliti.

“Pohvale treba da budu specifične i vremenski usklađene, što znači da ih trebate dati odmah kad primijetite dobro ponašanje. Ovo pomaže djetetu da shvati koje ponašanje se očekuje i daje mu motivaciju da se ponaša na taj način u budućnosti”, rekla je Kadović.

Ukazala je da ako dijete ne slijedi pravila, da je najbolje primijeniti tehniku ignorisanja.

“Ovo znači da ne reagujete na nepoželjno ponašanje, osim ako je to nešto što može ugroziti sigurnost. Ignorisanje ne znači ignorisanje djeteta kao osobe, već ne reagovanje na konkretno ponašanje koje želite ispraviti. Dok ignorišete nepoželjno ponašanje, fokusirajte se na nagrađivanje dobrog ponašanja čim se ono pojavi”, navela Kadović.

Istakla je da je važno biti dosljedan u primjeni ovih tehnika.

“Ako se pravila i reakcije na ponašanje ne primjenjuju dosljedno, dijete može postati zbunjeno i ponašanje se može pogoršati. Komunicirajte sa svim članovima porodice i osobljem koji su u kontaktu sa djetetom kako bi svi bili usklađeni u primjeni pravila i tehnika. Osim toga, razgovarajte s djetetom o nepoželjnim ponašanjima kada je smireno. Pomoću slikovnica i svakodnevnih situacija možete pomoći djetetu da razumije i izrazi svoje osjećaje, te nauči kako da se ponaša u sličnim situacijama ubuduće”. navela je Kadović.

Govoreći kod agresivnosti kod djece, posebno u predškolskoj dobi, Kadović je kazala da ona može da se smanji kroz nekoliko ključnih strategija.

“Prvo, važno je stvoriti sigurno i stabilno okruženje. Djeca se osjećaju sigurnije i ponašaju se bolje kada znaju šta mogu očekivati. Postavite jasna pravila i rutine, i budite dosljedni u njihovom sprovođenju. Roditelji i vaspitači trebaju zajedno raditi na stvaranju ovog okruženja i pružati djeci primjere pozitivnog ponašanja”, rekla je Kadović.

Pojasnila je da je važno kada se agresivno ponašanje pojavi reagovati sa razumijevanjem.

“Umjesto da odmah kaznite dijete, objasnite mu da agresija nanosi bol i upitajte ga šta je uzrokovalo njegovo ponašanje. Ovo pomaže djetetu da prepozna svoje emocije i nauči kako da ih izrazi na prihvatljiv način. Ignorisanje agresivnog ponašanja može biti korisno, osim u slučajevima kada je ponašanje opasno. Ne reagovanje na nepoželjno ponašanje može smanjiti njegovu učestalost, dok nagrađivanje dobrog ponašanja pomaže da se usmjere ka pozitivnim obrascima”, navela je Kadović..

Istakla je da je važno je potražiti stručnu pomoć ako je agresivnost učestala ili intenzivna,

“Ponekad je potrebno raditi sa psihologom ili psihoterapeutom kako bi se razumjeli uzroci i razvile strategije za upravljanje agresivnošću. Konačno, podsticanje socio-emocionalnog razvoja kroz aktivnosti koje pomažu djeci da prepoznaju i izraze svoje osjećaje može značajno pomoći. Igre koje uključuju timski rad i izražavanje emocija mogu poboljšati socijalne vještine i smanjiti agresivnost”, zaključila je Kadović.