Njihovi naslednici, sinovi Almir i Alsid, kao i snahe Alma i Šehra, svi su prosvjetni radnici. Imaju Ajkuna i Safet i šestoro unučadi. Kažu, možda će i neko od njih krenuti prosvjetnim stazama. Da se očuva prosvjetna tradicija porodice.Dok govori o svom dugogodišnjem stažu na poslovima učiteljice, za koji poziv kaže da je najljepši na svijetu, i da počinje da se nečim bavi, opet bi izabrala da uči đake prvim slovima, Ajkuna priča da je kroz njen dnevnik izašlo na stotine učenika, kasnije uspješnih ljudi, pa i doktora nauka.
– Kakvi su to lijepi dani bili nakon što sam završila Učiteljsku školu u Peći. Radila sam u školi na Crhlju i Godijevu, a onda stigla u komšiluk u Godušu. I bilo prelijepo, bez ijedne mrlje u karijeri. Rado se sjećam svojih đaka, ali i kolega, kao i mještana ovog našeg prelijepog kraja, ističe Ajkuna.
Dodaje Ajkuna da je u školi srela i svog životnog saputnika Safeta, koji je takođe bio učitelj.
– Zagledasmo se jedno u drugo i zasnovasmo porodicu. Srećnu, imamo divan porod i naš učiteljski rad bio je prelijep. Uveče bi se konsultovali za časove, radili pripreme zajedno, a onda nakon časova komentarisali kako smo sve odradili. I bila sloga i ljubav. Ne samo između nas, nego smo bili složni i sa ostalim kolegama. Živjelo se uvijek ovdje kao jedna složna porodica. Ne bih se mijenjala za poziv koji sam izabrala za neki drugi ili za odlazak iz našeg sela – kaže sedamdesetčetvorogodišnja Ajkuna, koja je inače rodom od Barudžija iz Bistrice.
Dodaje da je prezadovoljna kad sretne nekog od bivših učenika, među kojima, kako sa ponosom kističe, ima dosta prosvjetnih radnika.
– Čitav evo život sam provela u Goduši, kuća mi nekoliko kilometara bila od škole. Često se i pješke išlo, bilo pomalo otežano kad padne snijeg, a on je znao u ovom našem kraju da pređe i metar visine. Prtinu pravili i stizalo do đaka. Jedva čekali da se uz furunu ugrijemo. Ali ništa nije smetalo da se na vrijeme stigne na časove. Jedva sam čekala da dođem u učionicu i sretnem se sa svojim đacima. A oni uzvraćali dobrotom i marljivim radom. Često su se zaboravljali pa me u školi, kako su kući navikli, zovnu majkom. I meni puno srce. Trudila sam se da im budem i majka i učiteljica, ističe Ajkuna.
Safet potvrđuje da je učiteljski posao najljepši na svijetu i da je ponosan na sve što je uradio u učionici sa brojnim generacijama.
– Bilo to neko drugo, ljepše vrijeme. Poziv učitelja se cijenio, a mi sve vraćali u radu sa djecom na najbolji mogući način – kaže Safet, a Ajkuna dodaje da se njih dvoje i danas rado vide sa kolegama iz toga doba Jagošem i Jelenom Kuč.
– Evociramo uspomene na te divne dane. Sjetimo se raznih događaja i onda uživamo u tome. Ja ponekad prošetam do škole. Tu ima nekoliko mojih đaka, koji su nastavnici. I dobar je direktor i složan kolektiv.
Oboje se sa nostalgijom podsjećaju čitavog učiteljskog rada, ali i stare škole u kojoj se nastava ne izvodi već 53 godine.
– Tu nam je bilo prelijepo. Iako uslovi nijesu bili dobri. Ala ta stara škola, koja sad propada i samo što se nije urušila, imala je svoju dušu. Onda je uslijedio prelazak u ovu novu školu, gdje su uslovi bili bolji, ističu Ajkuna i Safet.
