Bulatović i Jovanović su saglasni da je u Crnoj Gori neophodno poboljšati uslove i načine rada vrtića, a vrijeme koje djeca provode uz televizor u vaspitnim ustanovama zamijeniti aktivnostima koje podsticajno djeluju na razvoj kognitivnih, fizičkih i socio-emocionalnih sposobnosti.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) su agenciji MINA kazali da se u crnogorskim predškolskim ustanovama televizor koristi kao nastavno sredstvo u okviru važećeg programa. Kako su naveli, budući da je program u vrtićima prilagođen razvojnim karakteristikama, otvoren i fleksibilan, vaspitačima je ostavljen prostor da kreiraju sadržaj u skladu sa dječijim potrebama i interesovanjima.

Na pitanje koliko je predviđeno da djeca u vrtićima vremenski provedu uz ekran i da li se taj period razlikuje po uzrasnim grupama, iz MPNI su kazali da Programom za predškolsko vaspitanje i obrazovanje nijesu propisani vremenski intervali u kojima se televizor koristi kao nastavno pomagalo, dodajući da, kao i sva druga nastavna pomagala, ne bi trebalo da se koriste prečesto.

Iz MPNI su kazali da je preporuka tog resora da se “sistemski i detaljno pristupi upotrebi televizora” u predškolskim ustanovama, ali nijesu odgovorili na pitanje da li se razmatra detaljnije ili sistemsko uređenje načina upotrebe ekrana u predškolskim ustanovama.

Bulatović je, u intervjuu agenciji MINA, upozorio da izloženost djece video sadržajima može imati višestruko loš uticaj na razvojni tok djeteta, posebno u ranom uzrastu, ističući da, kada se govori o izloženosti djece ekranima u vrtiću, treba imati u vidu i činjenicu da su djeca svakako i izvan vrtića izložena video sadržajima, odnosno ekranima.

On je ukazao na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, ali i drugih relevantnih institucija, prema kojima djeca do druge godine ne bi trebalo uopšte da budu izložena ekranu, dok je za djecu od tri do četiri godine granica sat vremena dnevno.

- U grupama kao što su jaslena (mlađa i starija), kao i u mlađoj grupi, u kojima borave djeca uzrasta od nula do tri godine postoji nulta tolerancija na izloženost djece video sadržajima- rekao je Bulatović.

Kako je dodao, u ostalim grupama, gdje su djeca uzrasta od četiri do šest godina, potrebna je minimalna zastupljenost i stroga kontrola video sadržaja.

- Kada govorimo o upotrebi video sadržaja u predškolskim ustanovama, moramo biti više nego oprezni. Svaka upotreba određenih sredstava može preći u zloupotrebu, i to na štetu djece koja su u sistemu predškolskog obrazovanja- naveo je Bulatović.

On je pojasnio da izloženost video sadržajima može direktno uticati na određene perceptivno-kognitivne funkcije, kao što je pažnja.

- Na razvoj motoričkog domena, izloženost djece video sadržajima može imati negativnu implikaciju kroz činjenicu koja je manje više svima poznata i očigledna, a to je da se djeca nerijetko ponašaju “kao da su hiponotisana” u momentima kada su izloženi različitim video sadržajima- rekao je Bulatović.

Kako je dodao, još jedan negativni efekat je da vrijeme provedeno ispred ekrana redukuje vrijeme koje se može utrošiti na interakciju sa drugom djecom i odraslima, što kasnije može uticati na (ne)formiranje realnih (ne virtuelnih) socijalnih odnosa.

- U okviru govorno-jezičkog domena, više nego jasno je da su intezitet i frekventnost stimulacije govora kod djece u suprotnoj sprezi sa intezitetom i frekventnošću izloženosti video sadržajima- naveo je Bulatović, dodajući da ne čudi što roditelji nerijetko moraju da ulažu ogromne napore i novac kako bi ispravili probleme koji nastaju kada razvoj govora ne krene pravovremeno i na očekivan način.

- Dostupnost i korišćenje video sadržaja može nanijeti štetu i vaspitačima u predškolskim ustanovama. Oni mogu upasti u rizik da se pribjegava strategiji lakše kontrole djece korišćenjem video sadržaja- kazao je Bulatović.

Kako je dodao, korišćenje video sadržaja može uticati na redukciju kreativnosti i inovativnosti kod vaspitača, kojima je pored stereotipnog mišljenja da oni treba ‘’samo da čuvaju djecu’’, jedan od glavnih zadataka da pruže sve što će jednom malom biću u periodu ekspanzivnog rasta i razvoja biti dobra osnova za dalji rast i razvoj kroz život.

- Niko ne govori o tome što se latentno pojavljuje, a to je da izloženost video sadržajima utiče na to da se polako uvećava jaz u interakciji i komunikaciji između djece i vaspitača i djece u njihovim vaspitnim jedinicama i grupama- naveo je Bulatović.

Prema njegovim riječima, alternativa upotrebi video sadržaja u vrtićima mogu biti srazmjerno veća pristutnost brižljivo biranog audio sadržaja koji može dati podršku u stimulaciji razvoja djece u predškolskim ustanovama, realizacija što većeg broja brižljivo odabranih aktivnosti u dvorištima predškolskih ustanova, kao i potpuno promijenjen pristup u odabiru i realizaciji interaktivnijih aktivnosti u samim prostorijama u kojima borave vaspitne grupe.

Bulatović je ukazao na probleme u predškolskim ustanovama koji se odnose na prebukiranost grupa, manjak kadrovskih i prostornih kapaciteta, navodeći da bi njihovo rješavanje moglo smanjiti potrebu za ekranima u vrtićima. Prema njegovim riječima, MPNI, kao krovna institucija, treba da kroz odgovornije ponašanje, uz uvažavanje principa realnosti, radi na stvaranju višestruko boljih uslova u vaspitno-obrazovnim ustanovama.

- Vaspitača treba da bude više, vaspitne grupe treba da imaju broj djece u skladu sa normama i standardima, kao i da svi gradovi i regije u našoj zemlji budu podjednako zanimljivi za sve porodice- naveo je Bulatović.

Iz podgoričke Javne predškolske ustanove (JPU) “Đina Vrbica” agenciji MINA su, na upit o načinu na koji je upotreba televizora regulisana u njihovim vaspitnim jedinicama, kazali da je kod djece na predškolskom uzrastu potrebno razvijati digitalne kompetencije u kontaktu s informacijsko-komunikacijskim alatkama i mogućnostima njene upotrebe u različitim aktivnostima.

Kako su rekli, u njihovim vaspitnim jedinicama se, na jaslenom uzrastu, do tri godine, insistira na auditivnim sadržajima, pokretnim igrama, razvijanju slušne pažnje, fizičkim i senzornim aktivnostima, kao i vizuelnim sadržajima kroz raznovrsne slikovnice i senzorne knjige.

Iz JPU “Đina Vrbica” su pojasnili da se u grupama uzrasta od tri do šest godina djeci vizuelno predstavljaju sadržaji i putem televizora koji su u skladu sa temom koja se obrađuje.

Na pitanje koliko vremenski djeca u vrtiću tokom dana provode uz televizor, iz JPU “Đina Vrbica” su kazali da upotreba TV uređaja na predškolskom uzrastu nije svakodnevna, “već po potrebi i u skladu sa temom koja se obrađuje”.

Magistrar pedagogije Sara Jovanović smatra da televizor može biti važno sredstvo, ali da je značajno razgraničiti način njegove upotrebe u vrtićima.

Prema riječima Jovanović, ukoliko se televizor koristi u vrtiću, njegovu upotrebu treba svesti na minimum – samo za potrebe ostvarivanja vaspitno – obrazovne funkcije, odnosno, ne duže od vremena trajanja tog materijala – optimalno tridesetak minuta, uz obavezan nadzor vaspitača.

- Nije poželjno da se funkcija TV uređaja u vrtiću svede na emitovanje crtaća, kako bi se djeca umirila i svoju pažnju usmjerila na emitovani sadržaj- rekla je Jovanović agenciji MINA.

Ona je naglasila da se gledanje televizije ne preporučuje djeci uzrasta do dvije godine i dodala da u tim vrtićkim grupama telvizor ne bi trebalo da postoji.

- U ostalim vrtićkim grupama (po godinama ili mješovitim), gdje je uzrast djece od dvije do šest godina, TV, uvažavajući postojeće preporuke, može postojati, ali se moraju urediti načini korišćenja- istakla je Jovanović.

Kako je dodala, vrtić je prostor u kom djeca, kroz igru, kako onu u zatvorenom, tako i onu na otvorenom, nastavljaju razvijati razne sposobnosti – koginitivne, fizičke i socio-emocionalne, pa je važno jasno definisati i osmisliti uslove korišćenja TV uređaja.