Njena želja da utiče najprije na mlade ljude vodi je ka novim uspjesima kroz mnoge prilike i izazove. Za Valentinu je važna i najljepša uloga majke i uživa u svakom trenutku koji provodi sa tri kćerke. Tokom svog velikog puta naučila je koliko je disciplina važna i da ukoliko radimo postižemo rezultate i napredujemo.

• Kako počinje Vaš put?

– Najviše volim za sebe da kažem da sam matematičarka po obrazovanju i po rođenju. Mislim da mi je taj učeni, a i urođeni analitički um puno pomogao u životu i pomaže mi dan danas. Završila sam matematički fakultet u Podgorici nakon toga sam magistrirala informacione sisteme u jednom ogranku Šefild univerziteta poslije čega sam započela građenje karijere. Rekla bih da sam ja pravi primjer osobe koja je išla u skladu sa savjetima roditelja i to: prvo završi fakultet, nakon toga postdiplomske studije, zatim se zaposli i onda je udaj. Upravo takav je bio moj put.

• Koliko je bila važna uloga koju su u Vašem životu i karijeri imali i imaju drugi ljudi i sreća?

– Vjerujem da sreća igra veliku ulogu u našim životima. Ne u smislu da čekate da sreća sama dođe već da se u nekom momentu slože kockice i da prepoznate taj momenat. Za mene je sreća bila što sam na četvrtoj godini studija imala profesora koji je istovremeno bio i direktor jedne korporacije. On je u meni prepoznao potencijal i pružio mi priliku da radim u toj korporaciji. U to vrijeme je to bila naprestižnija firma i pojam uspješnosti za sve nas matematičare i inženjere. Dan danas se sjećam razgovora sa tri izvršna direktora članica te grupacije. Tada nisam uviđala veličinu u i značaj tog razgovora, ali gledajući iz ove, sadašnje perspektive, shvatam koliki je to imalo značaj, posebno imajući u vidu da sam dobila priliku da izaberem u kom ogranku korporacije želim da radim. Sada, kada zamišljam ovaj scenario za svoju djecu, mislim da je on nemoguć. U toj firmi sam provela punih 17 godina. Rad u ovoj firmi me oblikovao i personalno, jer sam bila veoma mlada i značajno profesionalno. Kontinuirano ulaganje u obrazovanje i edukaciju i istovremeno velika očekivanja od mene, definitivno su rezultirala jednom radnom etikom na zavidnom nivou. Najvažnije od svega je što sam naučila kako da komuniciram sa ljudima, da odvojim šta je dobro a šta nije dobro, da odvojim šta je rezultat od onoga šta nije rezultat i da uvijek težim ka rezultatu. Sada mogu da kažem da rezultat jeste važan ali da je jednako važan i put ka tom rezultatu i da treba da naučimo da uživamo u tom putu ka postignuću. Po prirodi sam ambiciozna i motivisana da rješavam zacrtane zadatke. Sada kada se osvrnem, shvatam da sam na posao najčešće dolazila sa osmjehom i zadovoljstvom, a to je pravo mjerilo da znate da li vam je negdje dobro i lijepo.

• Nakon 17 godina ste odlučili da napustite korporaciju. Kako se donosi tako važna odluka?

– Odluku o promjeni daljeg toka karijere nijesam donijela naglo. Racionalna sam i staložena osoba i uvijek promislim o odlukama koje donosim. Nisam sebi dozvolila da na prvu pomisao o promjeni posla to i uradim, nego sam dala sebi vremena da provjerim da li je to bio samo trenutak. Takođe, na naše odluke ne utiče samo radno okruženje i sam posao već i razni eksterni faktori koji ne moraju da budu u vezi sa poslom. Nakon nekoliko mjeseci donijela sam veliku odluku koja će ujedno biti prekretnica u mom karijernom životu. Ovo je bila teška odluka, jer do tada nijesam mogla da zamisim sebe na nekom dugom radnom mjestu. I pored toga što sam u tom momentu bila direktorica tehnike i IT-a i imala izvrsne uslove za rad sa svim benefitima koje ta pozicija nosi, ipak nijesam bila zadovoljna. Nije bilo prostora za napredak i za mene je to bio znak da treba da krenem dalje.

Za ovakav korak je, mogu da kažem, bilo potrebno mnogo hrabrosti. Ja sam majka, supruga, kćerka, sestra. Za našu porodicu su moja primanja bila više nego značajna. Osim toga, do tada sam bila u potpunosti posvećena poslu koji sam radila i nisam istraživala šta je to novo ili drugo šta bih mogla da radim. Moja velika podrška je bio suprug koji je razumio moju odluku i nastupio je sa stavom koji mi je pomogao da krenem u naredne poduhvate.

• Zašto ste se odlučili da napravite korak ka preduzetništvu?

– Moja velika prijateljica i kuma Jasna Pejović je u tom momentu bila neko ko je već izašao iz korporacije i pokrenula je svoj biznis i nekako se prirodno nametnulo da joj se priključim i da krenemo zajedno da radimo. Moram da kažem da nijesam sigurna da bih se usudila da sama zaplovim preduzetničkim vodama. Vjerovale smo u to što radimo, a ja sam uz sebe imala osobu sa kojom dijelim iste porodične i životne vrijednosti. Svojim djelovanjem, ali i svojim vjerovanjem u to što radimo privlačimo prave ljude i nove prilike. Sada imamo školu programiranja za djecu, licenciranu obrazovnu ustanovu za odrasle, imamo svoj startap sa kojim smo obišle svijet, pokupile mnogobrojne nagrade a najbolje tek spremamo.

• Prilika da budete izvršna direktorica Naučno-tehnološkog parka je jedinstvena, zar ne?

– Rekla bih da sam u pravom trenutku dobila priliku da postanem direktorica Naučno-tehnološkog parka gdje sad već i sa strane državne uprave imam priliku da poduprem i podržim ono što je u suštini najvažnije a to je da naše mlade ljude usmjerimo na pravi put i da pokušamo da utičemo na njihov način razmišljanja. To je proces koji će trajati, ali je neophodno da budemo istrajni. Cilj nam je da radimo na razvoju inovacione kulture kod njih. To znači da budu kreativni, da razmišljaju preduzetnički, da im dozvolimo da griješe, da ponovo pokušavaju kako bi svoju ideju stvarno realizovali.

Upravo ovaj pristup me je motivisao da radim sa mladim i kreativnim ljudima i sigurna sam da sada imamo priliku za promjenama kroz inovacije. Naučno-tehnološki park je mjesto gdje dolazim s entuzijazmom i posvećenošću i doživljavam ga kao jedan svojevrstan "državni startap". Radimo nešto što niko u Crnoj Gori nije radio i to je ono što me pokreće. Razvijamo, testiramo, učimo iz grešaka i unapređujemo – sve to u duhu inovacija Očekujemo razumijevanje od zajednice da nam da priliku čak i kada griješimo i da radimo zajedno, jer samo sinergijom, kolaboracijom i kokreacijom možemo da postignemo rezultate.

Uvijek se vodim time, na poslu i u porodici, da sve treba pokazati svojim primjerom. To je način da gradimo tim i da timske vrijednosti i ciljeve stavljamo ispred svojih. To ustvari i jeste timski rad. Ono što me posebno raduje je što imam sjajnu saradnju sa internim timom i bezrezervnu podršku od naših osnivača kao i cjelokupne inovacione zajednice. To su ljudi u koje ja vjerujem i koji vjeruju meni.

• Da li saradjujete sa istraživačima?

– Osnivači Naučno-tehnološkog parka su Vlada Crne Gore i Univerzitet Crne Gore. Stoga je zapravo naša misija da budemo produžena ruka Univerziteta. Naša uloga jeste da smanjimo jaz između poslovne i akademske zajednice. Na crnogorskom univerzitetu imamo sjajne istraživače koji svojim sjajnim naučnim radovima dolaze do značajnih dostignuća. Nažalost, ona se najčešće završavaju tako što imate na papiru da ste nešto dokazali. Mi sada treba da prepoznamo njihova dostignuća i da ih povežemo sa poslovnom zajednicom koja ima potrebu za tim dostignućima kako bi ih komercijalizovali. To bi direktno uticalo na potrebu za povećanjem zaposlenih koji bi radili na tim projektima, povećanjem broja novih radnih mjesta i na taj način bi uticali na ekonomiju Crne Gore.

I. RADULOVIĆ