Problem koji je evidentan na području bjelopoljske opštine jeste sumorna privredna slika. Štrajkovi koji su se dešavali ranijih godina, koji su bili skoro svakodnevni, davno su prestali. Dolazak ispred zgrade SO takođe je bio stalan. To je sve prestalo zato što, kako mnogi Bjelopoljci kažu, nema ko ni da štrajkuje jer je "umrla privreda".
Područje bjelopoljske opštine nekad je, što se tiče privrede, bilo jedno od najrazvijenijih u regionu i sa pravom je poljoprivredni dio, gdje je sa uspjehom djelovala firma "Bjelasica", bio ugledni kraj. U naselju Nedakusi, na putu prema Prijepolju, bilo je desetak fabrika koje su po svojim proizvodnim programima bile prisutne, kako na domaćem, tako i na inostranim tržištima. I zvalo se Industrijska zona.
– Bilo je zaposleno preko 10.000 radnika, prije svega u tekstilnom gigantu "Vunarskom kombinatu", zatim "Imaku", "Prvoj Petoljetki", "Polipaku", "Mladosti", "Lenki"... Saobraćajno preduzeće "Transservis" bilo je među najboljima, konfekcija "Jekon" prepoznatljiva po svojim proizvodima, a drvno prerađivačko preduzeće "Špiro Dacić" nadaleko prepoznatljivo, i slično – kaže Bogdan Krgović, koji je četiri decenije proveo radeći u fabričkoj hali i rukovodeći sindikatom.
Danas, u ovim hladnim zimskim danima, sve je još više tmurno i beznadežno. Nema skoro nijedne firme, izuzev "Mesoprometa", da radi kako to dolikuje trećem gradu po veličini u Crnoj Gori.
Od zarada svih zaposlenih gradilo se čitavo Bijelo Polje, ističe jedan od rukovodilaca u "Vunku" Milosav Kojović, danas penzioner. Prodavnice su bile pune, a platežna moć bila na visokom nivou. Prije dvije decenije i više slivala se armija radnika iz industrijske zone u Nedakusima. Desetak fabrika su radile punom parom.
– Danas su to skoro sve fabrike sa zamandaljenim vratima, gdje je ovim nakaradnim privatizacijama radnik doveden na ivicu egzistencije. Hale zvrje prazne. Da nije "Mesoprometa" broj bi bio potpuno zanemarljiv – kaže Kojović.
Štrajkovi i protesti su bili prisutni svakog dana i radnici koji su došli do bijede tražili su svoja izgubljena prava iz radnog odnosa, ističe Krgović, dodajući da je u međuvremenu veliki broj tadašnjih radnika otišao na onaj svijet. Ne ostvarivši sa svojim porodicama ni elementarna prava.
– Pravi primjer kako nije trebalo raditi je ovaj nekadašnji tekstilni gigant. Bilo je nekad blizu tri hiljade zaposlenih. Gradili smo Bijelo Polje. U međuvremenu su bile licitacije jedna za drugom. Mašine rasprodate u bescjenje. Ono što je ostalo ruinirano i propada. Sad je prodato – kaže Kojović, jedan od prvih radnika "Vunarskog kombinata", dodajući da je uništena privreda dovela i do iseljavanja, tako da Bijelo Polje više nije isti grad.
