20/02/2021 u 00:00 h
Dan.Dan.
StoryEditor

Čiste ruke u svemu

Feljton o patrijarhu Georgiju Brankoviću uradili smo prema tekstu istoričarke dr Gordane Petković, muzejske savjetnice Muzeja grada Novog Sada
-Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Svečana instalacija Georgija Brankovića, arhiepiskopa karlovačkog, mitropolita i patrijarha srpskog, obavljena je 29. aprila (11. maja) 1890. godine u karlovačkoj Sabornoj crkvi. Instalaciji je prisustvovao kraljevski povjerenik Fedor baron Nikolić od Rudne, svi saborski poslanici, služeći episkopi i sveštenstvo. Nakon saopštenja potvrde izbora novog patrijarha od strane barona Nikolića, pročitana je potvrdna diploma na latinskom i na srpskom jeziku. Nakon zakletve patrijarh je održao besjedu, u kojoj je rekao: „Čiste ruke u svemu i svačemu, jasna i otvorena iskrenost, u svakoj radnji i preduzeću, čvrst karakter, dobra volja i neumoriva težnja za sve ono, što se kloni na dobro, na korist i unapređenje svete pravoslavne crkve i škole i prosvjete, a u granicama crkvenih i zemaljskih zakona: to je ukratko moj program koga sam se dojako držao, pa koga ću se i odjako ne samo pridržavati, nego i svu snagu svoju založiti, da uz pripomoć Vašu i Svetog sinoda kao glavnih činitelja u samoj stvari izvedem i ostvarim...” Zatim je uslijedila arhijerejska liturgija, izlazak na trg u pratnji sveštenstva i podijeljenje arhijerejskog blagoslova narodu i vojsci.
Georgije Branković je došao na patrijaršijski presto u svojoj šezdesetoj godini, kao zreo čovjek. Njegov izbor je primljen sa radošću i odobravanjem, što je, svakako, bio dobar početak njegove uprave crkvom u Karlovačkoj mitropoliji. Patrijarha Georgija čekalo je mnogo posla, u različitim segmentima crkvenog i narodnog života, u narednih sedamnaest godina, koliko je proveo na patrijaršijskom prestolu.
Patrijarh Branković, kao vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve u Ugarskoj i u Hrvatskoj i Slavoniji (sa Rijekom), bio je član Gornjeg (Magnatskog) doma ugarskog sabora i član hrvatskog („trojedničkog”) Zemaljskog sabora. Uz to, na samom početku svog patrijarhovanja dobio je titulu carskog i kraljevskog pravog tajnog savjetnika. Kao član Gornjeg doma biran je u državne delegacije, tako da se u najraznovrsnijim prilikama, o značajnim državnim i dvorskim svečanostima, susretao ne samo sa najvišim državnim činovnicima i članovima vladajuće Habzburške dinastije već i sa diplomatskim korom i pripadnicima najviših crkvenih, vojnih i građanskih krugova.
Najvažnije zvanične kontakte patrijarh Branković je imao sa ugarskim ministrom bogočasti i javne nastave (vjera i prosvjete) i predsjednikom vlade (ministrom-predsjednikom), koji je naročito od 1895. godine preuzeo rješavanje svih važnijih pitanja vezanih za narodno-crkvenu autonomiju Srba u južnoj Ugarskoj.
Devetim zakonskim člankom ugarskog sabora iz 1868. godine priznat je nacionalni karakter Srpske pravoslavne crkve i zakonom su osigurana njena autonomna prava. Srbima je zagarantovano da svoje crkvene, školske i zakladne poslove samostalno rješavaju na svojim saborima. Međutim, upravo oko ovih poslova, odnosno koncepcije autonomije, unutar srpskog naroda dolazi do borbe između svjetovnog elementa i jerarhije. Na taj način su se stvorile dvije struje: liberalna (okupljena oko Svetozara Miletića, kasnije Jaše Tomića, radikala i Mihaila Polit-Desančića, liberala) i konzervativna (crkvena jerarhija). Koristeći ove sukobe državne vlasti su nastojale da što više podriju srpska narodno-crkvena autonomna prava.
U ovakvoj situaciji novoizabranom patrijarhu prva je briga bila da se postara oko uređenja crkveno-narodno-prosvjetnih stvari. Već na Saboru 1890. godine izabran je jedan odbor od petnaest lica koji je imao zadatak da izradi predlog za uredbu ustrojstva narodno-crkvene autonomije u Karlovačkoj mitropoliji (Jedinstveni statut). I pored mnogih primjedbi podnijeti predlog je na Saboru iz 1892. godine usvojen, ali se o njemu nije raspravljalo. Njegovom uvođenju odlučno su se suprotstavile opozicione građanske partije, koje su u njemu vidjele zajednički manevar crkvene jerarhije i ugarske vlade, s ciljem da u autonomiji ojačaju pozicije lojalne konzervativno-klerikalne struje.
Nekoliko godina kasnije, na Narodno-crkvenom saboru 1897. godine podnijet je novi predlog za Narodno crkveni ustav od strane Saborskog odbora, koji se u nekoliko razlikovao od prvobitnog predloga. Ugarska vlada je zahtijevala, preko svog kraljevskog povjerenika Fedora Nikolića, da Sabor prije svih drugih obaveza raspravlja o Ustavu.
(Nastaviće se)


Izdvojeno

<p>Монголска опсада Рјазања описана у аналима</p>

A.В. Гудз – Марков: Разарајући напади Монгола на Русију 1: Упади Монгола на Рjазанску териториjу Током упада на просторе Русиjе Монголи су разарали све пред собом, вршили покољ недужног становништва, од стараца до новорођенчади, рушили и палили цркве, манастире и куће недужног становништва, пљачкали и отимали све што им jе дошло до руке и односили са собом

30. jul 2021 22:45