Zlatno dobra trajalo je neko0liko vjekova, a ova srećna zemlja, Dalmacija, je za to vrijeme ostala u potpunosti pošteđena ratova i nemira, tako da su se nauka i umjetnost razvijale velikom brzinom. Te su se na taj način veličanstveni i raskošni gradovi mogli ukrasiti značajnim umjetničkim djelima. A onda je pokleknuo nekada tako ponosni Rim, a horde varvara zakucale su svojom grubom rukom na vrata njihovih bogatih provincija. I za Dalamciju su nastupili vjekovi teških patnji.[...]

U martu 1911. godine bio sam u toj mjeri premoren, da mi je bio neophodan potpuni duševni odmor. Htio sam da odem bilo gdje, gdje bih se odmorio od poštara, nestrpljivih izdavača i zvuka pisaćih mašina. Sigurno bih negdje u blaženoj Rusiji našao tako skriveno mjesto, koje je dovoljno udaljeno od moderne natkulture, ali sam se ježio od pomisli da sada otputujem u Rusiju, koja je u martu zavejana snijegom. Htio sam da krenem u susret proljeću, da vidim plavo nebo i osjetim zrake sunca. Ali nisam imao dovoljno vremena za jedno takvo putovanje. Pa kuda da krenem? Moje misli su bile usmjerene na Dalmaciju, gdje sam već ranije bio dva puta na studijskim putovanjima, na kojima sam proučavao zoologiju. Osvježavajući morski vazduh je uticao izuzetno dobro na moje prenapregnute nerve. A i vrlo me interesovalo kakve je promjene u ovoj zemlji izazvao dolazak stranca, o čemu su na sva zvona izvještavali bečki časopisi. Rečeno, učinjeno. Jednog običnog martovskog dana sjeo sam u voz i sledećeg dana sam se našao na prelijepom Markovom trgu u Veneciji. Nema bolje pripreme za putovanje u Dalmaciju od posjete gradu na lagunama, pošto je u Dalmaciji i danas na svakom koraku primjetan uticaj srednjovjekovne Venecije. To je pravi način da razumijete neobičnu kulturu ove zemlje. Pošto sam Dalmaciju već od ranije poznavao prilično dobro, ovaj put sam imao namjeru da posjetim krajnju tačku zemlje, oblast južno od Kotora, pošto ću ovdje biti pošteđen od suvišne korespondencije, pa ću tako moći da obiđem prostore koji su malo poznati turistima. Dok sam sjedio na palubi Lojdovog broda i gledao predivnu obalu, pored koje smo prolazili, posegnuo sam za promjenu, za knjigom koju sam kupio usput i udubio sam se u njen sadržaj. Bilo je to "Putovanje po Dalmaciji" Hermana Bara. Zabavljao sam se dogodovštinama velikog pisca, koji je imao neprijatnosti zbog nepovjerenja austrijskih vlasti, jer se usudio da sa broda fotografiše galeba. Nisam ni slutio da ću se naći u skoro istoj situaciji. Avanture koje sam doživio su u tolikoj mjeri značajne za dalmatinske prilike, da se moram ovdje zadržati. Već plakati na kojima su bila upozorenja, a koji su bili svuda na brodu, u kojim se prijeti velikom kaznom u slučaju fotografisanja obale, ostavljali su čudan utisak za zemlju koja je očekivala bolju budućnost zahvaljujući protoku stranaca. Pošto je Bar bio jedino mjesto u Crnoj Gori koje još nisam poznavao, bio sam jedini putnik koji je ovdje sišao sa broda i prvo što sam primijetio je, da je u u ovoj zemlji crnih planina, koja je preko noći postala kraljevina, učinjeno sve da se uništi kulturni život. Ranije sam uvijek prelazio crnogorsku granicu bez bilo kakvih formalnosti, ovaj put je detaljno pregledao moj prtljag i pasoš jedan visoki oficir u ruskoj kaki uniformi, koji je sve to zagledao ratnički i nadmeno što je svojstveno južnoslovenskoj rasi. Konačno su me pustili i krenuo sam u Novi Bar, u hotel koji je još bio u izgradnji. Po njegovoj začuđujućoj velični bilo je jasno, kakve se nade polažu u razvoj ovog lučnog grada. Za sada grad se sastoji samo od gomile kućica i isto toliko šupa, zgrade carine, željezničke stanice (odavde vodi uska pruga do Skadarskog jezera) i knjaževske vile u pozadini zaliva. Ovaj zaliv predstavlja zaista predivnu prirodnu luku, iako ona kao i postavljeni mol za crnogorske prilike, mora da izgledaju veličanstveno. Iznenada dolazite na pomisao da je ova luka u Baru bitnija Italiji nego Crnoj Gori, čija kraljica njeguje izuzetno dobre veze sa svojim starim zavičajem.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)