Naporedo sa svijetom kafanske zabave i narodne pjesme postojao je, naročito od vremena jugoslovenskog približavanja Zapadu, i jedan potpuno drugačiji – svijet popularnih melodija i džez muzike, svijet igranki, zapadnog, uglavnom američkog filma, modernog oblačenja i imitiranja holivudskih glumaca. Partijske zamisli o socijalističkom vaspitanju i podizanju mlađih naraštaja u duhu potpune posvećenosti i odanosti novom režimu, komunističkoj ideji i neprestanom radu, sudarale su se sa željama i težnjama gradske omladine za zabavom i dokolicom. Avanture i pustolovine, melodrame i latino ritmovi odvlačili su pažnju tek stasalih djevojaka i mladića od sumorne stvarnost – sveopšteg sivila, polupraznih radnji, dugačkih redova i tačkica za koje se gotovo ništa nije moglo kupiti. U sistemu prožetom shvatanjima o permanentnoj revoluciji do potpunog društvenog preobražaja, politička nezainteresovanost i neangažovanost u "borbi za socijalističku kulturu i izgradnju socijalističke svijesti" nije lako praštana. Svjesni da se kulturni kontakt sa Zapadom u novonastalim političkim okolnostima ne mogu više "onemogućiti i zatvoriti", srpski partijski čelnici su isticali da "treba tumačiti sve te uticaje koji dolaze iz inostranstva i svoditi ih na onu mjeru koju treba da imaju".
Diskusije o omladini su podrazumijevale neodržive generalizacije i uopštavanja, pa su čitave generacije sumnjičene da su im glavni životni ciljevi laka zarada i zadovoljavanje "životnih strasti". Mladi su "optuživani" i da ne posjeduju "onu revolucionarnost i borbenost" koju je imala omladina tokom i neposredno poslije rata, da su daleko podložniji negativnim uticajima, da nemaju životnih ideala, da sve više tonu u besperspektivnost, da imaju lakomislen odnos prema radu i svojim obavezama, da se olako odaju jeftinoj zabavi, uticaju šund literature i vestern junaka, jednom riječju "da ni izbliza ne liče na ratne i poslijeratne generacije omladine". Polazeći od takvih ocjena, partijske instance su naširoko govorile o jednoj novoj poslijeratnoj psihologiji, ističući da je omladina "otvorenija i inicijativnija", ali i djelimično nekulturnija, grublja i podložna "raznim nastranostima koja dolaze gotovo do primitivnih oblika izražavanja... Jedan dio mladića i djevojaka teži za proživljavanjem mladosti kroz neukusne modne novosti, kroz pretjerano vulgarnu i neukusnu zabavu, vulgarizovanje odnosa mladića i djevojaka i njegovo pretvaranje u erotično iživljavanje". Odgovornost, ali i krivicu za takve, ideološki neodgovarajuće životne poglede mladih srpski rukovodioci su svaljivali na roditelje, profesore, ali i partijske organizacije koje se nijesu potrudile da đacima i studentima govore o "komunističkom moralu" i "pogledima i shvatanjima komunista na život".
Uprkos strogoj oficijelnoj retorici, igranke su, zbog popularnosti i posjećenosti, organizovali svi – domovi omladine, sportski klubovi, menze, domovi kulture, kafane, hoteli, pa čak i Crveni krst! Za partijske puritance ples uz džez muziku je doživljavan kao "divljaštvo", sinonim za tuče i svađe, pijančenje, nekulturno ponašanje i "iznakarađeni način igranja koji se proglašava modernom amerikanskom igrom". Ništa naklonjeniji prema džezu nije bio ni Josip Broz Tito, koji je vjerovao da je najveći dio kompozicija ovog žanra "neestetski", te da predstavlja "pornografiju u muzici". "Igranke nijesu kulturna potreba i treba ih ograničavati", konstatovao je stoga pančevački Gradski komitet. Ipak, pozivi na bojkot trokinga, bugi-vugija i "drugih egzotičnih burgija" i organizovanje "zabava bližih socijalističkom duhu" nijesu davali rezultate.
U latino ritmovima se plesalo na fakultetima, dok su se partijski funkcioneri upinjali da objasne sve "posljedice" ovog "dekadentnog" oblika razonode – "razbarušenost" "raspuštenost", "naopako shvatanje morala", pojavu besposličenja, "širenja profiterskih tendencija", uspostavljanja prolaznih veza, buđenja "nižih instinkta" i dobijanje slabih ocjena.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
