-Priredila:
MILA MILOSAVLjEVIĆ
Litvanci su, po pravilu, dobri muževi i očevi. Oni su srećni kod kuće i ljubomorni na spoljne kontakte; skloni su da izoluju ženu i djecu od njih.
Kada je svoje sinove zatvorio u strogo litvansko okruženje, u srcu Moskve, moj deda nije razmišljao u kojoj mjeri će takvo vaspitanje da oteža život dječacima, koji su ipak bili Rusi i trebalo da žive među sunarodnicima. Srećom, deda se postarao da u svom kućnom zatvoru dobiju prijatelje; u predvečerje festivala čitava porodica bi se okupljala u salonu i čitala djela čuvenih ruskih pisaca naglas. U dobi od petanaest godina
moj otac je poznavao većinu književnih remek-djela. Djeca su imala običaj da recituju stihove napamet. Nekada bi dječaci organizovali takmičenje. Moj otac i njegov brat Mihail bi recitovali rusku poeziju a roditelji bi odlučivali koji je bio bolji. Moja baba je obraćala veliku pažnju šta joj djeca čitaju. Bila je lijepa, blaga osoba, potpuno predana porodici i podređena mužu. Bila je krhka i veliki broj obaveza bi je iscrpljivao.
Ponekad je morala da leži u krevetu danima i voljela je da joj sinovi recituju omiljenu poeziju. Dva starija sina, Mihail i Fjodor, obožavali su je. Moji deda i baba imali su osmoro djece, četiri sina i četiri ćerke. Jedna od njih, blizanka tetka Vere, bila je mrtvorođenče. Baba je imala snage da doji jedino najstarijeg sina Mihaila, koga je i najviše volela. Ostalu djecu su dojile dadilje, izabrane među seljačkim stanovništvom iz okoline Moskve. Umrla je još kao mlada žena i duboko su je oplakivali i napisali su njen epitaf u stihu. Deda je naručio da se njen lik iskleše na mermernom spomeniku koji je podigao. U skladu sa modom toga vremena deda je naručio portrete sebe i svoje supruge kod poznatog moskovskog umjetnika. Moja baba je 1830. godine predstavljena u odeždi sa dekorativnim komadom na glavi i izgleda mlada, lijepa i srećna. Iako je njen otac bio Rus iz
Moskve, ona je izgledala kao Ukrajinka. Moguće je da je njena majka bila iz Ukrajine. Moguće je da je njeno porijeklo takđe privuklo moga dedu da odluči da je oženi. Deda je na portretu prikazan u gala uniformi, bogato
opervazenoj zlatom. U ovom periodu u Rusiji je sve bilo militarizovano. Doktori koji su služili državi nisu smjeli da nose civilnu odjeću već su bili obučeni u uniformu i opasani mačem. U sjećanju mog oca, deda se pojavljuje kao vojno lice, ne samo zato što je karijeru započeo kao vojni hirurg već zato što je zadržao držanje oficira.
Bio je likom litvanski tip i sva četiri sina su ličila na njega. Oči moga oca su, međutim, bile smeđe, prave ukrajinske, i imao je blag osmijeh svoje ruske majke. Bio je življi, strastveniji i preduzimljiviji od svoje braće.
Roditelji su ga zvali „usijana glava”. Nije bio gord i nije prezirao proleterijat, kao što je to bio često slučaj sa Poljacima i Litvancima. Volio je sirotinju i intelektualce. Ona je pripadala porodici Kotelenitsky, prezime koje se često nalazi među Ukrajincima. Bili su porodica intelektualaca. Babin stric je bio profesor na moskovskom univerzitetu. Nije imao djece i jako je volio svoje male rođake i često je pozivao moga oca i njegovu braću da provedu brojne dane u njegovoj kući u Novinskojem. Između privatne bašte mog dede i bolničke bašte, po kojoj su šetali rekonvalescenti, stajala je gvozdena kapija. Malom Dostojevskom bilo je strogo zabranjeno da joj prilazi, jer su moji roditelji bili nepovjerljivi prema manirima i ponašanju moskovske niže klase. Sva djeca su poslušala očevu zapovijest, osim moga oca koji bi krišom otišao do kapije i tamo se upustio u razgovor sa seljacima i sitnim trgovcima, hrabro se suprotstavljajući očevom gnjevu. Tokom ljetnjih posjeta imanju u Darovojevom, moj otac bi se sprijateljio sa kmetovima koji su pripadali njegovim roditeljima. Po riječima strica Andreja, moj otac je od svega najviše volio da pomaže sirotim, iznurenim seljankama, koje su radile u polju.
(Nastaviće se)
