Matematika i poezija koriste nemušti jezik simbola i rasplinuti spektar emocija i nadahnuća koji se spajaju u tački njihovog prepoznavanja. One se dodiruju tamo gdje se razlikuju. Zato uporno opstaju u prostoru svoje različitosti. One stalno prate čovjeka i čine duhovni oreol njegove moći. Matematika i poezija neprekidno traju i podstiču duhovnost čovjeka, otkrivajući njenu složenost i slojevitost.

Poezija je umjetnost jezika. Ona je najljepši oblik govora i najveća njegova moć. Poezija ne traži samo izgubljeno, već pamti i ono što može biti zaboravljeno. Poezija je dodir sa životom. To je ono što u nama ostane kada više ništa nema. Matematika te dodire ostvaruje kroz apstrakciju i preko onog što je nevidljivo. Matematika je nauka metajezika. Ona precrta realno, a dobije životno. Matematika taj život prati svestrano, ali i živi od zaborava, koji su uslovljeni apstrakcijom suvišnog.

Pjesnik uvijek teži da pjesma bude savršena, ali ona to nikada nije. Zato postoji stalna potreba za pisanjem. To je podsticaj za traženje nečega novog i neiskazanog. U matematici, takođe stalno otkrivamo skrivene veze i tajnovitost nepoznatog. A tome kao da nema kraja, jer se polje nesaznajnog stalno pred nama širi i izaziva našu radoznalost. To neizrecivo i nesaznajno prisutno je i u matematici i u poeziji. Najčešće se misli da matematikom otkrivamo suštinu svijeta, a poezijom je objašnjavamo. Međutim, one imaju isti zadatak: da svjedoče o realnosti svijeta i da ga objašnjavaju, svaka na svoj način. Jer i naučne metode kojima matematika "prepoznaje" realnost nijesu bez mašte i nadahnuća. Zapravo, sva velika otkrića su dio čovjekove imaginacije i poetskog zanosa. Pjesnik J. Dučić je u pravu kada kaže: "Veliki proroci govore jezikom velikih pesnika".

Prof. dr Vučić Dašić

Arhiva

S druge strane, u poetskom tumačenju realnosti, ima elemenata racionalnog koji je samo potisnut prodorom pjesničkog jezika. "Svaki istinski pjesnik u stanju je da, mnogo više nego što je to obično poznato, valjano rasuđuje i razmišlja o apstraktnim stvarima", kaže poznati francuski pjesnik Pol Valeri. Takođe, engleski pjesnik T.S. Eliot tvrdi: "Poezija nije puštanje na volju emociji, već bežanje od emocije; ona nije izraz ličnosti, već bežanje od ličnosti. Ali svakako, samo oni koji imaju svoju ličnost i svoje emocije znaju šta znači želeti da se pobegne od njih". Poezija treba da bude van čovjeka, ali s druge strane, mora biti u njemu prisutna svojim emotivnim nabojem: mora da se prelama kroz slojeve njegovog senzibiliteta.

Tako ljubavna pjesma nije naša lično, samo je inspiracija naša, a sve ostalo je univerzalno i može da pripada svakome ko može to da prepozna. Uostalom, i sve druge pjesme, ako nam ne dodiruju dušu, one nijesu naše i ne mogu se vrednovati. One pripadaju nekom drugom, ili možda nikom. S druge strane, poznato je da matematika još manje može biti lična, jer ona ima svoj univerzalni pristup realnom. Zato je ona toliko i primjenljiva. Sve ovo ide u prilog tezi da postoji neuhvatljiva veza između matematičkog i poetskog jezka.

Kao što Isidora Sekulić kaže da je poezija "cilj svakog jezika", tako je i matematika neizbježni teren za realizaciju simboličkog jezika i apstrakcije. Zato su matematika i poezija tako bliske i srodne, i ako izgledaju daleko jedna od druge. One postoje jer su neizbježne, a traju jer su u skladu sa čovjekovom prirodom. One su zapravo pravo lice čovjekove duhovnosti. Naime, ta dva polariteta čine suštinsku odrednicu njegove prirode. Obje duhovnosti su prisutne u čovjeku i stalno podstiču njegovu integralnost.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)