-Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Prota Đorđe je izdejstvovao da grad Sobmor kaldrmiše put koji je vodio na veliko pravoslavno groblje. Zaveo je paradno osvjetljenje, uz pomoć velikog broja kandila, porte i velike pijace u vrijeme Uskrsa.
Na predlog eparhijske konzistorije, a imenovanjem od strane Zemaljskog školskog savjeta u Temišvaru 1861. godine, prota Đorđe je postao upravitelj Srpske učiteljske škole (Preparandije) u Somboru. Ovu počasnu dužnost prota Branković je obavljao do 1871. godine, izuzetno se zauzimajući za unapređenje škole. U to vrijeme glavni učitelj i duša ove škole bio je Nikola Đ. Vukićević kome je, poslije Brankovića, povjereno upraviteljsko mjesto.
Zalaganjem prote Brankovića, kao upravnika škole, na mjestu prvobitne zgrade, sazidana je 1863. godine nova školska zgrada. Osim toga, škola je zahvaljujući njemu dobila i stipendijsku zakladu Platoneum, koju je vladika bački Platon Atanacković osnovao za pomoć siromašnim učenicima.
Kao jedan od najuglednijih srpskih sveštenika Đorđe Branković je biran za poslanika na narodno-crkvenim saborima u vremenu od 1861. do 1882. godine. Od 1875. učestvovao je i u radu saborskih odbora.
Prota Đorđe Branković bio je oženjen Jelenom, rođenom Tešić, sa kojom je imao troje dece. Međutim, porodicu Branković nije pratila sreća, Jelena je umrla nakon jedanaest godina braka. Njihov sin Milisav umro je vrlo mlad, 1878. godine u Somboru, kao učenik karlovačke bogoslovije. Kćer Anđelija, supruga dr Đorđa Ružića, takođe je umrla mlada, 1891. godine u Kikindi. Druga kćer, Milana, jedina je nadživjela oca. Ona je bila udata za dr Milana Maksimovića, kome je patrijarh povjerio upravu nad mitropolitsko-patrijaršijskim vlastelinstvom u Dalju.
Na svom zasjedanju od 7. (15. ili 19) maja 1882. godine u Karlovcima Sveti sinod je izabrao protu Đorđa Brankovića za episkopa upražnjene Temišvarske eparhije. Nekoliko dana kasnije Đorđe se zamonašio u Manastiru Kovilju i dobio ime Georgije. Ubrzo je proizveden za koviljskog arhimandrita, a 1. jula je u istom manastiru posvećen za temišvarskog episkopa. U ovaj čin uveli su ga patrijarh German Anđelić, episkop budimski Arsenije Stojković i episkop bački Vasilijan Petrović.
U Temišvarskoj eparhiji je episkop Georgije ustanovio eparhijski fond, koji je iznosio 100.000 kruna, a služio je za izdržavanje eparhijskih vlasti i srpskih pravoslavnih vjeroispovijednih škola.
Za vrijeme svog episkopovanja u Temišvaru Branković je, svojim ličnim novčanim sredstvima, opremio namještajem tamošnji vladičanski dvor.
U oproštajnoj poslanici, koju je uputio sveštenstvu i narodu prije nego što će preuzeti dužnost patrijarha, Georgije Branković je iskazao veliku ljubav prema Temišvarskoj episkopiji: „Eparhija temišvarska prvijenac je u vijencu moga episkopstvovanja, a narav ljudska tako je od Boga udešena, da su joj prvijenci najmiliji. Prvijenče moj, eparhijo temišvarska, ostaj mi s Bogom! Postojano dokazivana i ukazivana mi ljubav tvoja, potpuno mi jemči, da ćeš i sama osjetiti teret rastanka moga od tebe. Ti ćeš naći utjehu u novopostavljenom tvome dijecezalnom administratoru Nektariju Dimitrijeviću... a ja ću ožalošćenome srcu svome olakšanje potražiti u novoj pastvi svojoj duhovnoj”.
Poslije smrti patrijarha Germana Anđelića, novembra 1888. godine, za administratora Karlovačke mitropolije postavljen je Vasilijan Petrović, episkop bački. Očekivanja da će novi patrijarh biti izabran sledeće 1889. godine nijesu ispunjena. Do izbora je došlo 1. maja 1890. na Narodno-crkvenom saboru u Karlovcima. Prilikom glasanja episkop temišvarski Georgije dobio je 41 glas, episkop gornjokarlovački Teofan Živković dobio je 11 glasova, a 18 saborskih poslanika uzdržalo se od glasanja.
Ovaj izbor car Franc Josif je već 24. aprila (6. maja) potvrdio dekretom u kojem kaže: „... Georgija Brankovića, izabranog po običaju s Našim dopuštenjem i saglasnošću od spomenutoga naroda i sveštenstva za ovo arhipastirsko i mitropolitsko-patrijaršijsko dostojanstvo, na osnovu ne samo uočene potpune valjanosti njegovoga života i vladanja, osobito zasluga koje je već do sada stekao, zatim kako je za pohvalu izvršio svoju episkopsku službu... potvrđujemo, utvrđujemo i odobravamo za arhiepiskopa karlovačkog i mitropolita-patrijarha srpskog”.
(Nastaviće se)
