![<p>Džon Rasel</p>](https://static.dan.co.me/images/slike/new/2025/02/10/h_1980787_220.jpg)
Kad je bila riječ o kraljevoj civilnoj listi, posebno je bilo škakljivo što je lista, prema predlogu, trebalo da bude isplaćivana u domaćoj i stranoj valuti: 18 miliona u dinarima, šest u francuskim francima. Pored predloga vlade o isplati dijela kraljeve civilne liste u stranoj moneti, srpski republikanci su osudili i servilnost ministra finansija Koste Kumanudija u odnosu prema kralju Aleksandru zbog vjeridbe sa rumunskom princezom Marijom. Ministar finansija je već u januaru 1922, na vijesti o vjeridbi kraljevoj, odobrio veću sumu državnog novca za kupovinu 36 luksuznih dvorskih kola okovanih "u zlatu i svili". Prilikom vjeridbe i priprema za svadbu troškovi i izdaci vlade samo su rasli.
Kritikujući davanje poklona kralju Aleksandru, Jaša Prodanović se prvo osvrnuo na darove koje je davala ne samo vlada, što je Republikanska stranka već u januaru oštro kritikovala, već i na one koje su davala razna humanitarna društva i mnogi pojedinci. Republikanski prvak se pozvao na pouke Vuka Stefanovića Karadžića, koji je, kritikujući roman "Ljubomir u Elisiumu" Milovana Vidakovića, negativno ocijenio poklon Svetozara Sokolovića careviću Urošu: "Da je g. Sočinitelj bio Svetozar i Uroš, on bi to i dao i primio. Pokojni je Veljko Petrović vojvoda krajinski i komandant Negotinski, poslao jedanput lijepu tursku sablju – okovanu srebrom i zlatom, i nakićenu kamenjem – feldmaršalu Kamenskom u Bukurest, pa mu je nije ćeo primiti, nego je vratio natrag, i poslao mu 200 dukata. Takovi je dar mogao primiti Veljko od Kamenskoga i od Crnoga Đorđa, a Kamenski od Aleksandra (ruskog cara – prim. A. L.): sledovatelno i Svetozar od Uroša, a ne Uroš od Svetozara".
Jaša Prodanović je zaključio da je Vuk Karadžić imao pravo, odnosno stariji nije trebalo da primaju nikakve poklone od mlađih, pa u tom smislu ni monarh kao stariji po zvanju u odnosu na svoje podanike. Pokloni mlađih starijima mogli su biti više znak "udvorištva", učinjeni "po migu starijih", ili se njima otkupljivao "kakav grijeh", ili pak tražila neka "nezaslužena milost". Republikanski vođa sjećao se da je nešto slično rađeno u vrijeme kralja Aleksandra Obrenovića, kada su ga prilikom ženidbe darivali kao nekog "istočnjačkog vladara". Praksa darivanja je bila ružna i izazvala je osudu u "svem javnom mnjenju" obrenovićevske Srbije. U tom smislu, Prodanović je kritikovao i kralja Aleksandra Karađorđevića zbog primanja poklona od ljudi i društava za koje nije znao da li su bili "dostojni" da ih poklone, pogotovo što je među darodavcima moglo da bude onih koji su bogatstvo stekli nesavjesnim radom sa državom. Tvrdio je da su najviše davali oni "moralno rovašeni", dok ljudi "visoke časti i ponosa", ma koliko da su bili iskreni monarhisti, nijesu vladaocu "trčali" sa poklonima.
Najgora je, međutim, bila činjenica, prema mišljenju Jaše Prodanovića, da su kraljevskom paru poklone davala humanitarna društva. Članovi odbora nijesu htjeli da iz sopstvenih finansijskih sredstava kupe darove, već su pronašli način da se preporuče monarhu bez ikakvog ličnog troška – kupovinom poklona "iz društvenih novaca". I nije se tome uopšte čudio, pošto su za tri godine jugoslovenske države najveći politički, crkveni i vojni velikodostojnici bili upropastili velika materijalna sredstva države iz "nesposobnosti ili nesavjesnosti". Prodanović je prekorno i istovremeno zajedljivo primijetio da se u opštem "moralnom rasulu" jugoslovenskog društva smatralo "ludim" vođenje računa o državnoj imovini, umjesto toga je nastupilo razumijevanje za potrebom "sjajnih ekipaža, skupocjenih goblena, raskošnog namještaja, istočnjačkog luksuza".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)