Po mišljenju mnogih hroničara i porodičnih biografa knjaza i kralja Nikole Prvog Petrovića, pa i najrespektabilnijeg među njima, Gavra Vukovića, prvog i najpoznatijeg crnogorskog diplomate, od svih devet kćeri knjaza Nikole, princeza Jelena se ipak izdvajala po svemu, i po dobroti i humanosti, i po ljepoti i svestranom talentu koji je pokazivala od najranije mladosti.
Već u prvim danima boravka na školovanju u Petrogradu, ispoljavala je, pored ostalog, izuzetan talenat i smisao za klasičnu muziku, književnost i slikarstvo, a veoma brzo je naučila i nekoliko evropskih jezika. Nije mnogo poznato da su, recimo, dvije njene umjetničke slike, nastale pošto se udala za italijanskog kraljevića, završile u sultanovom saraju u Carigradu, i da je, da bi se što više približila italijanskom narodu i zadobila njegovu naklonost i povjerenje, sem klasičnog italijanskog, naučila čak i italijanske dijalekte, pa je, tako, dok je boravila u Napulju govorila napuljskim dijalektom, u Pijemontu pijemontskim...
Uz sve to, već u tim ranim godinama je plijenila izuzetnom ljepotom. Njena školska drugatica Elza Bolderov ovako je opisala njenu pojavu u Institutu Smoljni u Petrogradu:
"Jednog jesenjeg jutra 1882. godine, u naš razred su doveli novopristiglu. ‘To mora da je priceza od Crne Gore‘ – kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i rijetko lijepe oči - oči ranjene srne".
Uz sve to, znalo se da je ona i kumče ruskog cara Aleksandra Drugog Romanova, što joj je otvaralo sva vrata ruske carske kuće, a već na prvim dvorskim balovima, kako je već naglašeno, zapela je za oko i mladom ruskom careviću Nikolaju Drugom Romanovu, ali se u nju zagledao i Finac Karl Gustav fon Manerhajm, koji umalo nije i glavu izgubio kada je, nakon kavge zbog nje, izašao na dvoboj sa Arsenom Karađorđevićem, bratom kneza Petra Karađorđevića, odnosno djeverom najstarije Jelenine sestre Zorke.
Hroničari nijesu sasvim saglasni oko toga kako je došlo do dvoboja i ko je zapodjenuo svađu. U ovoj priči istini se, po svemu sudeći, najviše primakao Renato Barneski u svojoj knjizi "Jelena Savojska", možda i ponajboljem biografskom djelu o njoj. On je, izgleda, nepobitno utvrdio da je incident izazvao Karađorđević, tada oficir ruske vojske.
Barneski ga opisuje kao čovjeka teške naravi, kavgadžiju, koji je bio "prepotentan, drzak, često pijan". Na balovima se uporno, sve nasrtljivije i sve grublje udvarao princezi Jeleni, iako je to bila sestra njegove snahe Zorke. Ona ga je dostojanstveno, ali odlučno odbijala i izbjegavala, koliko zbog srodnosti i njegovog takvog ponašanja, još više stoga što je njenom srcu tada očigledno bio bliži, stasiti dvadesettrogodišnji Finac, takođe oficir ruske vojske, plemićkog porijekla koji je te noći, kad je Karađorđević pretjerao sa grubostima i uvredama na Jelenin račun, stao u njenu zaštitu. Učinio je to kao kavaljer, ali, po svemu sudeći, mnogo više stoga što ga je ta vižljasta učenica Instituta Smoljni opčinila od prvog susreta na nekom od prethodnih balova.
Kad se oporavio od rane zadobijene u dvoboju, Manerhajm je, osjećajući se posramljenim, tražio da ga prekomanduju u neki od garnizona na Dalekom istoku. Prije odlaska, kako piše Barneski, svojoj dragoj zbog koje je rizikovao život, poslao je buket crvenih ruža sa porukom da je nikada neće zaboraviti i da se zbog nje nikada neće oženiti.
Manerhajm nije do kraja održao obećanje, oženio se koju godinu kasnije, dobio sina i dvije kćerke, ali se taj brak raspao kad mu je sin umro u najranijem djetinjstvu. Drugo obećanje je, po svoj prilici, održao jer do kraja života nije zaboravio prelijepu crnogorsku princezu.
PIŠE:
BUDO SIMONOVIĆ
NASTAVIĆE SE
Коментари (0)
Оставите свој коментар