Poslije nekoliko sati plovidbe priješli smo i rt Oštro, koji zna da bude neprijatan u određeno doba godine za one koji pate od morske bolesti, i tako smo, prolazeći pored nišana austrijske artiljerije, ušli lagano u Boku kotorsku. U ovu veličanstvenu i živopisnu luku, koju je priroda sama izvajala, mogle bi komotno da se smjeste odjednom sve flote ovoga svijeta, a zbog svoje pitomosti i ljepote ona je prozvana Bosforom na Jadranu.

Bokeljski zaliv čine dva velika lučka basena koje razdvaja moreuz Verige, nazvan tako jer su nekada Venecijanci sa stražarskih kula koje se nalaze na dvije suprotne obale mora u dužini od dvjesta metara – koliko je i sam kanal dug – razapinjali verige i užad kako bi spriječili neprijateljsko brodovlje da ga prijeđe.

U velikom tivatskom zalivu bila je ukotvljena neko vrijeme 1880. godine internacionalna flota od dvadeset ratnih brodova koje su velike sile poslale u ove vode ne bi li svojim topovima podržale zahtjev upućen visokoj porti da prepusti Crnoj Gori ulcinjsku luku, kako je, inače, bilo dogovoreno na Berlinskom kongresu.

S druge strane Veriga, koja gleda na drevni grad Perast, pruža se veliki basen koji ima sve karakteristike jednog velikog alpskog jezera tamne boje usljed veoma visokih krševitih planina sumornog, ali uspavanog izgleda, koje uranjaju u vodu, odašiljući odatle svoje divovske sjenke.

Od svih bokeljskih gradova Perast je jedini održao vjernost i zahvalnost Mletačkoj republici čak i nakon mira u Kampoformiju, kada je barjak Svetog Marka prestao da se vije na njegovim gradskim kulama. Kada su se austrijske trupe pojavile u namjeri da zvanično zaposjednu grad, u svečanoj atmosferi, kao da se prisustvuje očevom sprovodu, ispod oltara crkve Svetog Nikole bila je pokopana upravo ona zastava koju je skoro prije četiri stoljeća Mletačka republika povjerila Peraštanima kao nagradu za njihovu vjernu službu.

Dvije velike uvale, sa desne i lijeve strane, figuriraju kao velike prirodne luke dva najznačajnija grada u Boki. To su Risan, nekadašnji antički Rizinium o Rizonicus, i Kotor, drevni Ascririum, zameniti grad poznat još iz vremena kada su ratovali vizantijski carevi. Ploveći prema Kotoru, koji se nalazi na vrhu posljednjeg basena, mogu se vidjeti oštre planine mrke boje, koje su, prema mnogima, i dale ime "Crna Gora" ovoj oblasti. Svu ovu nepreglednu gomilu planina koje se neravnomjerno oslanjaju jedna na drugu, i na kojima velike tamne mrlje ukazuju na ponore i provalije, nadvisuje jedna visoka krševita masa koja se veličanstveno uzdiže nad svom ovom čudnom slovenskom Švajcarskom, ukazujući se pred očima putnika poput nekog velikog amfiteatra. To je planina Lovćen, sveta planina u Crnoj Gori, na čijem vrhu je po vlastitoj želji sahranjen veliki vladika Petar Petrović Njegoš, pjesnik srpskog slobodarstva. On odatle bdi i štiti otadžbinu Srba. A Srbi, pak, znaju jednom godišnje da se zapute u tužno i rodoljubivo hodočašće u malenoj crkvi koja svojom bjelinom odskače od ove mrke planine.

To je čuvena Černa Gora, gnijezdo sokolova, kako je po neki put bila nazivana, tj. tvrđava o koju se skrhala obijest Osmanlija. Bokelji, kao Južni Sloveni i pripadnici velike porodice Srba, veoma vole ove planine. U Kotoru, koji je najveći uspon dostigao za vrijeme Dušana Silnog, najveći dio stanovništva održava i dalje sve srpske običaje, a u okolnim selima nema seljaka koji ne zna ko su bili Uroš, veliki Stefan Nemanja, car Lazar, ili koji ne pjeva dok okopava zemlju o herojskim borbama protiv Turaka. Kao prirodni izlaz Crne Gore na more, ovaj grad je bio nekoliko puta u njenim rukama.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)