Uspomene vojvode Živojina Mišića - Srpsko-turski rat 1877 –1878. godine (4): Pucali i drvo i kamen

Taman kada sam htio da krenem četu, eto ti jednog podnarednika iz štaba bataljona s porukom: "Motrite i dalje na Turke, a sa četom ostanite gdje ste dok komandant bataljona ne stigne". Učinih što trebaše i očekivah dolazak komandanta. Ubrzo ugledah da se on s konjem tetura preko onoga cjelca u pravcu čete.

Kad stiže, on pohvali i četu i mene, a zatim reče: Došla je naredba da se odmah vratimo na granicu, odakle smo i pošli; ti ćeš sa četom obrazovati zaštitnicu i možeš odmah krenuti, pošto sam već naredio da glavnina krene prema Javoru. – A zašto to, gospodine kapetane? – upitah ja. – E, pa evo zašto! Ona prokleta Austrija ne da nam ni koraka preko granice u ovom pravcu već nam je kazala: "Kad hoćete da ratujete s Turcima, eto vam Niša, pa ratujte" – odgovori mi glasno pred cijelom četom kapetan Vanlijć. – Vala, neka je prokleta i ovoga i onoga svijeta ta nesrećna Austrija – uzviknu jedan Valjevac.

Ađutant bataljona, moj dobri prijatelj i poznanik iz ranijeg vremena, Jakov Kovačević, trgovac iz Valjeva, polazeći s komandantom bataljona, steže mi ruku onom svojom ćopavom rukom u koju bijaše ranjen u prošlom ratu i reče: E, baš nam se ne da, zemljače. Ona stara kustura (mislio je na Austriju) neprestano se zakačinje za nas. I njoj će jednoga dana doći crni petak!

Maršujući po snijegu obasjanom sjajnom mjesečinom, kada od mraza pucaše i drvo i kamen, jedva oko pola noći stigoh sa četom na Javor, grabeći na staro logorište. Drugi bataljoni bjehu već zauzeli predstražarsku liniju na samoj granici.

Uspomene vojvode Živojina Mišića - srpsko-turski rat 1877–1878. godine (3): Okretni i bistri srpski vojnici

Eto tako se završio ovaj mali pohod Javorske vojske u Novopazarski sandžak, zbog nezajažljivih apetita Austro-Ugarske i neaktivnosti evropske diplomatije toga vremena. Poslije nekoliko dana logorovanja u onim jamama i slušanja najrazličitijih razgovora, uzajamnih zadirkivanja i duhovitih poskočica naših divnih i neumornih vojnika dođe vrijeme da i moja četa izađe na predstražu, i to baš na sami Vasilijin vrh, najviši i najvjetrovitiji vrh u okolini Javora.

Natovareni torbama i ogrnuti svojim šarenicama, moji vojnici jedva se ispuzaše na onu vjetrometinu, gdje ne bješe nijednog drvceta. Na jedvite jade, razgrćući snijeg po onom kamenjaru, iskopasmo jame i opet ih natkrilismo šatorskim krilima. Čim podigosmo šatore, uputih dva voda ka starom logorištu da donesu drva za ogrev i kuvanje jela. Kad ugleda vojnike s drvima, Stevan Radosavljević Arapin dokopa svoje ćemane pa onako po ciganski zasvira jednu veselu pjesmu koja bijaše omiljena kod Valjevaca i svojim krečećim glasom otpoče pjevati. Odmah po završetku pjesme Arapin udari u tanku žicu i otpoče svirati igru "treskavicu", kako je on nazivaše. Što su se vojnici s glavnjama na ramenima više približavali logoru, Arapin je sve silnije udarao u žice, a oko njega iskupili se oni koji su ostali u logoru da bi raščišćavali staze. Jedan od vojnika, spuštajući one glavnje s ramena, uzviknu: – A slavu li ti cigansku, lako ti je tu svirati, dede da te vidim kako bi ovu glavnju iznio na ramenima odozdo iz potoka. – Pa šta ću ti ja, Jerotije, bio i ti biti Ciganin, pa ne bi glavnje nosio – ponosito odgovori Arapin.

Stevan Radosavljević Arapin, Ciganin sa Pećine kod Valjeva, borac s puškom u Valjevskom bataljonu II klase, učestvovao je u svim borbama koje su vođene 1876. godine. Pored puške, torbe i šarenice uvijek je nosio svoje ćemane u jednoj staroj kožnoj torbi. Zbog lijepog sviranja i vedrog raspoloženja, Arapin je redovno bio pošteđivan od stražarske službe i težih radova. Kad se usami, Arapin je mnogo tugovao za svojom Cigankom, koja je s djecom ostala na Pećini, ali mu tuga brzo prođe samo ako ga ko od starješina pozove da svira. "Hoću gospodine, živ mi bio", najčešće odgovaraše Arapin. […]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

                                           (NASTAVIĆE SE)

Ilustrovati sa fotografijom:

04-