Završen je jedan veliki posao u kojem je bila angažovana Matica srpska, pa i Mladen Leskovac – u jesen 1960. godine Matica srpska i Matica hrvatska objavile su "Pravopis" u kome su provedeni zaključci najuglednijih lingvista i pisaca da je srpskohrvatski jezik jedan jezik sa dva pisma: u Zagrebu je štampan "Pravopis" latinicom, a u Novom Sadu ćirilicom; sve na osnovu Novosadskog dogovora održanog od 8. do 10. decembra 1954. godine. Izdanja su identična, a u prostorijama Saveza književnika Jugoslavije, u Francuskoj 7, 28. septembra u 11 časova održan je svečani prijem.

Dragiša Živković, profesor Univerziteta u Sarajevu, rad je da pređe u Novi Sad, na Fakultet, i obavještava Leskovca da "rado pristaje da predaje teoriju književnosti", a raduje se saradnji i u "Ljetopisu". Leskovac je izabran 1961. godine za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, na zalaganje Krležino.

Ako je vjerovati memoarskoj knjizi profesora Milorada Živančevića – Leskovac se potajno opirao dovođenju žena na Fakultet, izuzimao je kao rijetko pametne Srpkinje Isidoru Sekulić, Anicu Savić Rebac i Teodoru Petrović. Do ostalih nije držao, a neki su ga čak smatrali čovjekomrscem. Umio je da psuje, kažu, kao kočijaš. Neki mu zamjeraju što je Draška Ređepa doveo na fakultet, pravo iz školske klupe, hvaleći ga preko mjere i uvodeći ga još kao poletarca u "Ljetopis", gdje je imao autorsku rubriku "Od istog čitaoca".

Leskovac bi želio da poslije objavljivanja sabranih djela Veljka Petrovića i Isidore Sekulić "energično se krene u štampanje Djela Crnjanskog". On će, kaže, učiniti sve što do "njega stoji". U maju 1962. godine se nada da će ugovor uskoro biti potpisan. Čak Crnjanskom predlaže da on i urednik Aleksandar Tišma dođu u London i da se dogovore o detaljima ugovora. Leskovcu je u maju umrla majka, u dubokoj starosti, a na tu vijest Crnjanski izražava žaljenje prilikom slanja potpisanog ugovora.

Leskovac je izabran te 1963. godine za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, sa zakašnjenjem – poslije JAZU... Referat za izbor napisali su akademici Miloš N.Đurić i Dragoljub Pavlović: "Naročito su značajne njegove studije i eseji o djelima i piscima srpske književnosti u Vojvodini, i zahvaljujući njima Leskovac danas s pravom uživa glas najboljeg poznavaoca ovog dijela naše novije književnosti..."

U proljeće 1966. sa radošću je otvorio moderni antikvarijat Matice srpske: "U antikvarnicu se sliva sve što se preliva i procuri iz naših privatnih biblioteka..." Dobio je ove godine i Orden rada sa crvenom zastavom.

U ljeto, 27. jula 1967. umire još jedan njegov čest sagovornik – Veljko Petrović, u 84. godini. Te jeseni razići će se, definitivno, sa svojim ljubimcem, sa svojom uzdanicom – Draškom Ređepom.

Ređep smatra da Leskovac nema sluha za savremena književna djela, za modernu književnost, tako da je Matica zatvorena za savremenike i da je njegovo ponašanje "ogrezlo u mnogo nerazumijevanja... i da je on uglavnom živio od starih pobjeda... Očevidno, vrijeme neprikosnovenih autoriteta i u Novom Sadu je na izmaku. Ja lično nikada neću biti zaboravan za činjenicu da je Mladen Leskovac bio moj profesor, po mnogo čemu u ranijim danima i moj uzor, ali ja dobro znam da je svaki pravi učenik, na neki način, protiv svog učitelja. Svojevremeno je Mihiz u NIN-u bio napisao Filozofski fakultet Mladena Leskovca. Došlo je vrijeme da se jasno kaže kako je ovo Filozofski fakultet... sviih nas. Ja uzimam u obzir da je prof. Leskovac mnome nezadovoljan, ali bih se zabrinuo tek onda kada bi on u ovoj svojoj fazi mnogih nerazumijevanja, bio mnome zadovoljan".

Leskovac je tada donio neopozivu odluku da napusti Filozofski fakultet, razočaran u sve i svakoga. A Ređep je ovim razlazom sa "voljenim profesorom" zauvijek sebi zatvorio vrata Matice srpske, njenih organa i izdanja.

Iz Zrenjanina je 27. maja 1968. stigla još jedna tužna vijest – preminuo je njemu drag pjesnik i čovjek Todor Toša Manojlović.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)