
Piše,
Budo Simonović
Trećeg junskog dana 1992. godine, u prvi mrak, pred kućom Mirka Ostojića, nastavnika u Osnovnoj školi "Dušan Ivović" na Kosanici, blizu Pljevalja, zakukala je jedna žena. Mirko je izletio i ugledao svoju snahu Milojku, u čarapama, kako izbezumljena od bola, viče:
– Kuku, đevere, ubiše mi Jova, a Raško mi eno leži u ranama...!
– Ko ubi, crna kukavice? – pitao je prestravljeni čovjek iznemoglu snahu koja je pretrčala nekoliko kilometara od susjednog sela Pušonjski Do da javi o tragediji i potraži spas teško ranjenom sinu Radomanu.
– Ubi Kosta Damjanović – izustila je ojađena žena i gotovo se onesvijestila od bola i umora...
A u Pušonjskom Dolu, prelijepom kosaničkom selu, u tom trenutku se u kući Milete Šubarića razlegao posljednji rafal u toj noći užasa koju je komšijama, rođacima i prijateljima priredio dvadesetdvogodišnji Kosta Milojev Damjanović, počinivši zvjerstvo kakvo u Crnoj Gori do tada nije upamćeno.
Pušonjski Do, selo prelijepih širokih, valovitih livada iskićenih čupercima crnogorice, ima tridesetak domova Ostojića, Šubarića, Martića, Milikića, Kljajevića, Šepića i jedna jedina kuća Damjanovića. Oni su se, po prilici, posljednji doselili i nastanili na najposnijem imanju na kraju sela. Domaćin, četrdesetpetogodišnji Miloje Damjanović, bio je radnik "Sigurnosti" iz Beograda, a o domaćinstvu i djeci, ćerki i tri sina, glavnu brigu je vodila njegova znatno starija supruga Groja. Niko, međutim, sve do te užasne noći o Damjanovićima, pogotovu o srednjem sinu Kosti, nije imao rđave riječi. Naprotiv, svi su ga znali kao mirnog i povučenog, vrijednog i poslušnog mladića koji nije sklon piću i kavzi.
– Tog jutra, bijaše svetac, Car Kostadin, bio i Miloje došao iz Beograda, spremiše se i on i Kosta i ovaj mi najmlađi sin Miloš i odoše u Rivine – pričala mi je poslije kroz suze Kostina nesrećna majka Groja. – U suton, Kosta banu sam. Krvav mu nos i brada, zakrvavile mu i oči i sve zubima škripi kad zbori. Onda me dogna u kuću. Istjera me na tavan, izmače stube i zaprijeti da ne smijem sići i izići iz kuće dok ne dođe milicija, pa izjuri napolje i zalupi vrata...
U prvoj susjednoj kući, zatekao je Slavojku Ostojić, mladu ćerku Ilije Ostojića, prvog komšije Damjanovića.
– Shvatila sam da će nekakvo zlo učiniti i počela ga moliti da me ne ubije. Ni sama ne znam kako sam mu se istrgla i ugrabila da izbježim iz kuće. Trčala sam koliko me noge nose prema kući komšije Miraša Ostojića i vikala ocu i majci koji su bili kod štale, da bježe i sklone se, da Kosta ima pušku i da će ih pobiti...
Kosta je istrčao za njom, opalio jedan metak i natrčao na Slavojkinog oca tada šezdesetpetogodišnjeg Iliju, kojeg je zatvorio u štalu, ali nekim čudom nije pucao u njega.
Ilijina supruga Milijana je istrčala na brijeg pored kuće i počela da doziva i upozorava komšije. To nije pomoglo Vukoti Martiću – zvanom Zeko:
– Kosta, jadan, šta ćeš to? – pitala ga je Martićeva supruga Ružica kad je banuo pred njihovu kuću. On je bez riječi opalio dva metka i pokosio Vukotu, a onda prišao još dva koraka i sasuo u njega cio rafal.
Kad je vidjela kako joj je Kosta Damjanović hladnokrvno ubio muža Vukotu Martića, njegova supruga Ružica je ubježala u štalu, zatvorila se i tako se spasila sigurne smrti. On je ispalio za njom rafal, ali je nije pogodio – kroz vrata je ranio samo jednu kravu.
Izbezumljeni mladić je odatle potrčao preko livada i dolina prema kući braće šezdesetčetvorogodišnjeg Rajka i dvije godine mlađeg Radovana Ostojića. Ovi mirni i ugledni ljudi, njihove supruge šezdesetšestogodišnja Mara i pedesetogodišnja Radojka i unuke – kćeri Radovanovog sina Bora, petogodišnja Nikolina i trogodišnja Marina, bili su na okupu ispred televizora. Vrata kuće su bila otvorena. Ubica je, izgleda, ušao bez riječi i s vrata sobe hladnokrvno ispalio rafal. Pobio je sve četvoro odraslih. Nepovrijeđena je, nekim čudom, ostala samo Nikolina dok je maloj Marini rafal odnio tri prsta na ruci.
Tako hladnokrvno i bez riječi je potom ubio i Jovana Ostojića i sina mu Radomana, a onda se zaputio ka kući Mila Milikića. Mile i žena mu Mara, pokušali da pritvore vrata, ali se nijesu spasili – krvnik je opalio kroz vrata i sa pet metaka pokosio Maru, a sa dva teško ranio Mila...
Kad je na kraju strašnog smrtonosnog pohoda banuo i u kuću Milete Šubarića na sasvim suprotnom kraju sela, udaljenu gotovo sat normalnog hoda od njegove kuće, Kosta Damjanović je prvo tražio Miletinog sina Veljka. Miletina sestra, odnosno Veljkova šezdesetdvogodišnja tetka Dosta, koja mu je otvorila vrata, naslutila je, izgleda, nekakvo zlo iako je Kosta krio pušku iza leđa. Sićušna, suvonjava žena je ostala na pragu sobe i zaklonila vidik nezvanom gostu. On je, ipak, primijetio Veljka kako ustaje sa ležaja iz ugla sobe i odmah potegao pušku na njega. Dosta je bez dvoumljenja uhvatila za cijev i povukla je prema podu. Odjeknula su dva pucnja. Dostu je oblilo samrtničko bljedilo, ali nije puštala oružje. Njen bratanić Veljko je to iskoristio i, iako ranjen u stopalo, uhvatio se ukoštac sa ubicom koji je i dalje potezao oroz.
Nikada se, vjerovatno, neće precizno utvrditi koliko je u tom rvanju na život i smrt ispaljeno metaka, tek pored smrtno pogođene Doste i teže ranjenog Veljka lakše je u prst na ruci ranjen i Veljkov otac Mileta i Veljkova druga tetka Tonka, kojoj je slomljena ruka iznad lakta. Veljko je, ipak, uspio da ubici otme pušku i da ga njome na kućnom pragu ubije...
Kod ubice je, što u napunjenom rezervnom okviru, što u kutijama i "rifuzi" po džepovima, nađeno još više od sto sedamdeset metaka, a prije pogibije je, kako je utvrđeno, ispucao najmanje šezdeset.
Dva dana nakon bezumnog pokolja u Pušonjskom Dolu, na seoskom groblju je niklo devet humki. Sahranjeni su Vukota Martić, Rajko i Radovan Ostojić, njihove supruge Mara i Radojka, zatim Jovan Ostojić i sin mu Radoman, koji je ranama podlegao u pljevaljskoj bolnici, te Mara Milikić i Dosta Šubarić. U pljevaljskoj bolnici ljekari su se izborili za život teško ranjenog Mila Milikića, a od rana su se uspješno opravili i Veljko, Tonka i Mileta Šubarić, kao i mala Marina Ostojić.
Ubica Kosta Damjanović je gotovo krišom sahranjen na groblju u susjednom selu, a sa sobom je, vjerovatno zauvijek, ponio i veliku tajnu šta ga je navelo da počini ovaj nečuveni zločin. Da li je jedna gotovo bezazlena čarka i jedan šamar u mladiću zagrijanom, a inače nesklonom alkoholu, mogao izazvati erupciju neke neobjašnjive i potajne mržnje koja je u njemu očigledno tinjala prema pojedinim komšijama?
Sjutra: SVE SAM MOJE POBIO, SAD ĆU I SEBE...
Коментари (0)
Оставите свој коментар