U rešenju Višeg suda navodi se da se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Danilovgradu od 27.12.2023.godine.
- Preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano u stavu drugom izreke navedene presude, na način što se obavezuje tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.662,50 eura, u roku od 8 dana od dana dostavljanja ovjerenog prepisa drugostepene presude.
Država mora da plati:
Šušić Milenku na ime glavnog potraživanja iznos od 1.242,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.11.2023 godine kao dana izrade nalaza vještaka finansijske struke, pa do konačne isplate i na ime obračunate zakonske zatezne kamate od dana dospjeća pojedinačnih iznosa do dana izrade nalaza i mišljenja iznos od 905,36 eura,
Matijšević Ivanu na ime glavnog potraživanja iznos od 175,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.11.2023 godine kao dana izrade nalaza vještaka finansijske struke pa do konačne isplate i na ime obračunate zakonske zatezne kamate od dana dospjeća pojedinačnih iznosa do dana izrade nalaza i mišljenja iznos od 127,81 eura,
Bošković LIdiji na ime glavnog potraživanja iznos od 887,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.11.2023 godine kao dana izrade nalaza vještaka finansijske struke pa do konačne isplate i na ime obračunate zakonske zatezne kamate od dana dospjeća pojedinačnih iznosa do dana izrade nalaza i mišljenja iznos od 646,69 eura,
- Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude povodom izjavljene žalbe, u smislu čl.379 st.1 ZPP-a, ovaj sud je našao da je prvostepena presuda u dijelu izreke pod stavom prvim, kojim je odlučeno o glavnoj stvari i kamati, donijeta na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Suprotno neosnovanim navodima žalbe tužene, pobijana presuda, u tom dijelu, sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su saglasni kako međusobno, tako i sa sadržinom provedenih dokaza - navodi se u obrazlošenju.
- Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, u bitnom, proizilazi da su tužioci bili u radnom odnosu kod tužene, zaposleni na radnom mjestu službenika, odnosno namještenika u Osnovnom sudu u Nikšiću, te da imaju prijavljeno prebivalište u Opštini Nikšić, na adresama, kako to proizilazi iz izvještaja MUP-a br.206/23-147 od 13.10.2023.godine. Visina naknade troškova prevoza za sporni period utvrđena je vještačenjem po vještaku ekonomsko finansijske struke, u visini od 50% mjesečne pretplatne karte za vožnju u gradskom i prigradskom saobraćaju na teritoriji Opštine Nikšić, prema potvrdi prevoznika d.o.o. "Stanišić", koji je obavljao prevoz u navedenom period za gradski i prigradski dio u Opštini Nikšić, koja visina predmetne naknade se izjavljenom žalbom ne dovodi u sumnju.
Suština žalbe tužene strane sastoji se u tome što ista tvrdi da u spornom period pravo na naknadu troškova prevoza na rad i sa rada nije bilo propisano tada važećim Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom za oblast uprave i pravosuđa. Prema tom stavu, odluka o visini nakade troškove za rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta Crne Gore ne propisuje samo pravo na naknadu troškova prevoza, već se istom utvrđuje samo visina i način njihove naknade.
-Međutim, ovi žalbeni navodi ne stoje. Naime, pravo na traženu naknadu troškova prevoza na rad i sa rada ustanovljeno je Opštim kolektivnim ugovorom ("Sl. list RCG", br.35/95), koji je u čl.29 st.2 propisivao da posebnim, odnosno pojedinačnim olektivnim ugovorom ili ugovorom o zapošljavanju utvrdiće se način i visina naknade Joškova prevoza na posao i sa posla i to do visine troškova koji ne prelaze visinu cjene prevoznog javnog sredstva. Visina i način naknade ovih troškova prevoza kasnije je propisana Odlukom o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta Republike Crne Gore ("Sl. list RCG", br.10/97 i br.60/01) u visini 50% od cijene pretplatne karte za određenu relaciju, a isplaćuje se zaposlenim mjesečno, istovremeno uz isplatu zarada (čl.2). Članom 4 iste odluke propisano je da se isplata naknade iz čl.2 ove odluke vrši na osnovu rješenja starješine organa, odnosno ustanove, te da se u slučajevima da na određenoj relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada zaposlenog nije organizovan javni prevoz, naknada troškova prevoza utvrđuje se na osnovu cijene pretplatne karte najbližeg prevoznika koji za tu relaciju ima organizovan javni prevoz. Navedena Odluka se primjenjivala do donošenja Odluke o prestanku važenja Odluke o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta Republike Crne Gore ("Sl. list CG", br.7/2015) - precizira se u dokumentu odluke u koji je portal Dan imao uvid.
Prema daljim navodima, u spornom periodu bila je na pravnoj snazi Odluka o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta RCG ("Sl. list RCG", br. 10/97 i br.60/01) kojom je u čl.2 iste, bilo propisano da se naknada troškova prevoza iz st. 1 ovog člana isplaćuje zaposlenim mjesečno, istovremeno uz isplatu zarada.
- Ne stoje žalbeni navodi tužene da je navedena odluka, koja u konkretnom slučaju predstavlja pravni osnov predmetnog potraživanja tužilaca, prestala da važi donošenjem Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika ("Sl. list RCG", br.27/04), kojim se u čl.26, utvrđuje da danom primjene tog zakona prestaje da važi Zakon o platama u oblasti vanprivrede ("Sl. list SR CG", br.28/91 | "Sl. list RCG", br. 45/91), u dijelu koji se odnosi na zarade i druga primanja državnih službenika i drugi propisi kojima su uređena pitanja plata, naknada i drugih primanja državnih službenika. Ovo zbog toga što se u citiranom čl.26 pomenutog zakona ne navodi da pored zakona koji prestaje da važi, prestaje da važi i predmetna odluka, što je po ocjeni ovog drugostepenog suda, moralo biti eksplicitno navedeno, na što upućuje i činjenica da je Vlada Crne Gore naknadno donijela Odluku o prestanku važenja Odluke o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta RCG ("Sl. list CG", 7/2015), koja je stupila na snagu 25.02.2015.godine - stav je Višeg suda.
U obrazloženju odluke dalje se pojašnjava da prema tome pravilno zaključuje prvostepeni sud da je Odluka kojom se utvrđuje pravo na naknadu bila na snazi u periodu od njenog donošenja do 25.2.2015.godine, kada je stupila na snagu Odluka o prestanku njenog važenja i da je za sporni period predstavljala propis, kojim je, na osnovu ranije već ustanovljenog prava na naknadu ovih troškova tada važećim Opštim kolektivnim ugovorom iz 1995.godine, propisan način i visina isplate troškova prevoza zaposlenih kod korisnika Budžeta Crne Gore, budući da se odnosi između poslodavca i zaposlenih, njihova prava i obaveze, pored zakona, kolektivnih ugovora i ugovora o radu, uređuju i podzakonskim aktima. odlukama, uredbama, pravilnicima i sl.
- Osim toga, za ukazati je da sud redovne nadležnosti nije nadležan da ocjenjuje eventualnu nesaglasnost Odluke o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta Republike Crne Gore sa Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika, koji pravni pristup je iskazan i u Odlukamavnog suda Crne Gore i to: U-lll br.560/17; U-III br.224/17; U-Ill br. 158/17; U-III 221/17: U-III br.222/17; U-III br.900/17; U-III br. 901/17 i U-III br. 122/18. Bez uticaja je činjenica da se tužioci u spornom periodu nijesu pisanim putem obračali starješini organa za donošenje posebnog rješenja o priznavanju prava na isplatu troškova prevoza, te da starješina organa nije utvrdio takvo pravo tužiocima. donošenjem posebnih rješenja. Naime, navedenom Odlukom o visini naknade troškova prevoza na rad i sa rada zaposlenih kod korisnika Budžeta Republike Crne Gore isplata naknade troškova prevoza nije uslovljena podnošenjem pisanog zahtjeva za donošenje posebnog rješenja o priznavanju prava na isplatu troškova prevoza. Osim toga, nedonošenje od strane tužene rješenja o ostvarivanju prava tužilaca, ne znači da tužioci treba da trpe posljedice propusta organa tužene, koje stanovište je iskazao i Ustavni sud Crne Gore u Odluci U-III br. 827/16 od 15.11.2017. godine - preciziora se u dokumentu.
Dodaje se da kako navodima žalbe nijesu dovedeni u sumnju razlozi prvostepene presude kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu i kamati, to je žalbu tužene, u tom dijelu, valjalo odbiti kao neosnovanu, a presudu, u istom dijelu, potvrditi.
-Međutim, rješenje o troškovima postupka donijeto je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ovo zbog toga što, po ocjeni ovog drugostepenog suda, tužiocima ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 01.12.2023.godine, kojim je preciziran tužbeni zahjtev, jer to nije nužan trošak, kod činjenice da su tužioci mogli precizirati tužbeni zahjtev i na ročištu glavne rasprave na kojem je pristupio njihov kvalifikovani punomoćnik, za koje zastupanje im je priznata naknada. Prema tome, dosuđeni iznos troškova prvostepenom presudom umanjen je za sastav jednog podneska (125.00 € + 21% na ime PDV-a = 151,25 €), pa su troškovi dosuđeni u iznosu od 1.662,50 € S obzirom da je žalba tužene djelimično osnovana, i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, a pri činjenici da je tužena u cjelini izgubila parnicu, to je ovaj drugostepeni sud, na osnovu čl. 163 st.1 ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka - zaključuje se u odluci Višeg suda Podgorica.
