Pčelarstvom se bavi već dvije decenije. Trenutno ima 30-tak košnica na dvije lokacije. Mirko Vuković iz Bara je 1977. godine iz Bijelog Polja došao u Bar, izgradio kuću na čuvenoj barskoj Madzarici, na ušću rijeke Željeznice u more i formirao porodicu. Penziju je zaradio kao kranovođa u Luci Bar.
Nema toga što Mirko nije zasadio na svojoj okućnici. Između ostalog i 40 sorti grožđa, zatim ima rani krompir koji ima tri roda, paradajz, raštan i razno drugo voće i povrće.
Nakon penzionisanja, Mirko je zavolio pčelarstvo. Kako ističe, imao je sjajnog učitelja, pčelara Milana Isidorovića, koji danas na žalost nije među živima. Napominje da se mora pratiti pčelarska literatura, prisustvovati predavanjima i razmjenjivati iskustva, ali i proliti puno znoja da bi se došlo do željene količine meda.
- Razmjena iskustava je jako dobra, i to nikako ne treba zanemariti. Mnogi pčelari praktičari su prava enciklopedija znanja, samo što oni to ne prenose pisanom riječju, što je prava šteta. Mnoge knjige, bez obzira koliko su skupe, ako pčelar ima novca sigurno će mu mnogo pomoći. Moja deviza je da knjiga nikad nije skupa ako ste u njoj našli barem jednu stvar koju niste znali. Međutim, ima i slučajeva gdje radi "prepisivačka škola", i u tim knjigama ćete naći štura objašnjenja ili nešto "već viđeno" - napominje Mirko.
Prvu košnicu dobio je od zeta i sestre. Pčele drži kod kuće, a dio u naselju Gornji Šušanj.
- Bio sam neuk kada su pčele u pitanju, i Isidorović mi je puno pomagao. I današnji predsjednik našeg društva Milan Čelebić je divan čovjek, kojem se mi pčelari za sve što treba obraćamo. Ja sam često svih ovih 20 godina koliko sam u pčelarstvu išao na sastanke i razmjenjivao mišljenja sa pčelarima iz opštine. Smatram da je to dobro, i da se na taj način stiču nova isksutva. Naše Društvo u opštini je dobro organizovano, mogu reći među najboljima u Crnoj Gori - kaže Mirko, i dodaje da je bio došao do 50 košnica, ali da mu je lani pomrlo oko 16 komada.
- Istina, to se desilo mojom greškom. Išao sam na predavanja, slušao razne stručnjake, i pokušao sam ekološki tretman društava da ne budu baš hemijskim sredstvima tretirane. Međutim, nije se moglo, nije bilo onako kako sam mislio. Pčele su zazimile, a u proljeće nisam imao što da vidim. Sad imam oko 30 društava. Jedan dio držim u naselju Šušanj, a drugi jedno desetak košnica kod kuće. Na obije lokacije je dobar izbor i raznovrsna paša. Za pčele mnogo znači higijena, kao i da se pravilno formira pčelinjak, da je u zavjetrini i da nije na vjetrometini. Pčela ne trpi vjetar nikako, potrebno je da tamo gdje pčela izlazi ogrije ih ono prvo sunce, i da su im jako topla leđa. Moraju da imaju dobru vodu, da je čista i da je stajaća. Pošto sam u blizini mora, primjetio sam da hoće da idu na kamenje jer im treba so i jod. U početku mi je to bilo čudno, ali sam kasnije saznao da to pčeli treba zbog legla, te da so koristi i kad se vrši prihrana. Potrebno je u svaku preharnu staviti 20-30 grama soli, jer je to mnogo dobro za organizam i za probavne organe.
Mirko kaže da je zadovoljan prinosima i kvalitetom meda. Posebno su bili dobri prinosi prije tri godine, a prošle godine izvadio je oko 100 kila kvalitenog meda.
- Cijeli naš grad je medonosan, nema voćke koje nema, što je za pohvaliti službe koje o tome brinu. Treba znati kako društvo formirati, jer ako je društvo jako, jaka matica, oni će da doprinose. Sa druge strane, možeš da imaš i 50 društava, ako ti pola ne valja nema rezultata - kaže Mirko, i pobraja šta ovih dana radi u pčelinjaku.
- Ovih dana vršim preglede pčela, i gdje fali hrana dodajem po jednu pogaču. Uskoro počinjem da čistim podnjače, tamo gdje ima mrtvih pčela, gdje su slaba društva. Do dva ipo rama može pčela da opstane, a ako je ispod toga potrebno je odraditi prespajanje i dobije se dobro društvo. Mora se imati u vidu da je pčelu neophodno utopliti i obezbjediti dovoljno hrane - kaže on, i dodaje da svako ko želi ozbiljno da se bavi pčelarstvom mora da zna da za njega ima posla tokom cijele godine.
