Svijet ide u pravcu da su svi poslovi za sve i da svako može da radi sve, i negdje kada i mi budemo prerasli stereotipe koji su ostali još iz vremena ratova i odbrane teritorije Crne Gore, moći ćemo da kažemo da su svi poslovi za sve. Moramo, ipak, da budemo svjesni da smo mi mala zajednica i da je značaj stereotipa i tih uvjerenja koje mi održavamo transgeneracijski, da je ostavio i da će u nekom narodnom periodu značajno ostavljati utisak i determinisati naše oblike ponašanja, pa čak kada je riječ o izboru zanimanja, ocijenila je psihološkinja Jasmina Đukić Pavićević, komentarišući istraživanje o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji prilikom izbora profesije, koje je sproveo "Dan".

Žene ne biraju pojedina zanimanja zato što su ona "za muškarce"

-AI

U ispitivanju je, podržavajući naš medij, učestvovalo 103 osobe - 64 žene, 36 muškaraca i dvije osobe nijesu željele da se izjasne o svom polu. Najviše, 77 odsto ispitanika je starosti od 25 do 54 godine, 16 ih je od 18 do 24, a osam između 55 i 64, jedna osoba je starija od 65 godina.

Završetak osnovne i srednje škole označava prekretnicu u životu mlade osobe. Pred njom su brojne važne odluke, poput izbora buduće obrazovne ustanove i zanimanja. Stručna škola ili gimnazija? Koji fakultet upisati? Lične želje i očekivanja porodice? Od ispitanika smo tražili da sa nama podijele lično iskustvo i eventualne prepreke prilikom izbora zanimanja ili na radnom mjestu.

Tako je 26,7 odsto ispitanica/ka, na naše pitanje da li su izabrali profesiju koju vole odgovorili odrično.

Ilustracija 1

-/

Psihološkinja Đukić Pavićević ocjenjuje da ovaj podatak još jednom osvetljava činjenicu da kod nas, na izbor zanimanja, više gledamo samo kao na nastavak školovanja.

- I onda, upisaćemo neku srednju školu, neku koja je blizu, neka koja je tu, neka koja je lakša ili koja je najbolja u opštini i zajednici u kojoj boravimo. Kasnije, izborom fakulteta pravimo istu grešku. To se dešava zato što kod nas u Crnoj Gori, a bogami i šire, nije dovoljno razvijena svijest o značaju izbora zanimanja - smatra Đukić Pavićević.

Ona pojašnjava da izbor zanimanja nije samo nastavak školovanja. Jer, dolazimo do toga da ljudi kada završe školovanje, oni ne znaju šta će da rade, ne znaju gdje bi mogli da rade i u najvećem broju slučajeva dešava se da pokušavaju da se zaposle u javnoj upravi, u državnoj administraciji i da tamo nešto rade i da primaju platu.

- Sa druge strane, oni koji su odabrali zanimanje koje zaista vole i koje im leži, oni nemaju tendenciju da se negdje zaposle. Oni su više kreativni, više produktivni, više stvaraju i najčešće organizuju posao tako da vremenom postanu jako uspješni preduzetnici ili preduzetnice. Izbor zanimanja je izuzetno važna, značajna odluka, zato što kasnije, polovinu svog vremena provodimo baveći se tim zanimanjem, pa čak i kada završimo posao mi razmišljamo o njemu. Posao oblikuje naše prijatelje, naše usmjerenja, naše aktivnosti i izbor zanimanja i usmjeravanje djeteta u izboru zanimanja je značajan izazov u roditeljstvu - navodi psihološkinja.

Učesnice istraživanja su navodile da su od roditelja najčešće čule da određinu profesiju ne treba da izaberu jer to nije "ženski posao", da su pojedina zanimanja predodređena "za muškarce", da će, zato što su žene, biti manje plaćene od kolega, jer "žene ne mogu da rade muške poslove"...

- To su stereotipi koje su nam naši ostavili u naslijeđe, a to je, između ostalog, "da je žena majka" i da je "majka ko podiže djecu i sjedi kući", a da je ona koja ide da radi "ne majka" ili "manje majka". Sa tim se apsolutno ne slažem. Smatram da svaka žena može dovoljno jako da doprinese u nekim slučajevima i bolje (da mi ne zamjeri muški pol) na određenim pozicijama od muškaraca, jer žene inače, u svojoj psihologiji imaju bolju percepciju, imaju veći raspon doživljavanja emocija, a samim tim imaju veću mogućnost rasuđivanja i prosuđivanja - navodi Đukić Pavićević.

Ona dodaje da nam je "ostavljeno u naslijeđe" da je majka ta koja mora da podiže dijete, da bude tu, da održava dom, da se bavi unutrašnjim poslovima, dok je muškarcu bilo uvijek dato da doprinosi finansijski.

- Sada je uredu psihološki i emocionalno prirodno, za porodicu, da i muškarac i žena jednako doprinose zadacima koji su unutar porodice, unutar bračnog sistema, ali jednako i van sistema. Sve drugo je "jedan veliki kofer tradicije", koji mi nosimo na leđima. Nažalost, ono što se dešava je da su žene nastavile da nose ta tradicionalna uvjerenja, a isto tako pokušavaju da se izbore sa svojim pozicijama u društvu, time da mogu da budu i na poziciji koje su visoke, pored svih obaveza koje imaju. I ono što je nekako, ja iskreno vjerujem i nadam da će se i to u nekom trenutku preoblikovati, onako kako zapravo biološki, psihološki i emocionalno i treba, prvo zarad porodica, da jednako učestvuju u podizanju, u vaspitanju djece i održavanju doma i da će jednako učestvovati u tome da doprinose - smatra psihološkinja.

Jedan od komentara ispitanica u anketi "Iskustva prilikom izbora budućeg zanimanjaje" bio je da je "u mladosti slušala da ne treba primati žene na rukovodećim mjestima". Obrazloženje je bilo da će se udati, a onda odsustvovati zbog rađanja djece. Kasnije, u zrelom dobu "top menadžment pozicije su bile rezervisane za muškarce", a sa 50 da joj je rečeno da je "stara i nezaposliva".

- Imamo ne mali broj nesrećnih pojedinaca koji žive živote tako što uvažavaju uvjerenja koja su dobili ili naslijedili, odbijajući da žive autentično. I u takvoj zajednici ni društvo ne može biti uspješno. I negdje je naš zadatak da radimo na tome da osvijestimo populaciju da nisu baš sva uvjerenja dobra. Ovo je primjer gdje žena ne odabere neko zanimanje zato što je ono "za muškarce", kasnije kad se uda ne može da radi to, jer je ona udata ili mora da podiže dijete i kasnije da je sa 50 godina stara. To nije tako u Evropi, iako i u Evropi ima puno stvari koje nisu dobre. Zato je važno da svako gleda u ono što on želi, da nekako pogleda u to šta je on postigao i da zapravo vjeruje u sebe. I da odabere ono što voli jer onda nema šanse da budemo neuspješni. I onda možemo samo da prkosimo stereotipima i uvjerenjima. I da kažemo: Hej, pa to nije tako, evo ja sam primjer - poručuje psihološkinja Jasmina Đukić Pavićević.

A.O.