Zbog toga se i skupštinski odbor nadležan za taj proces već duže vrijeme nalazi u statusu kvo. Ni parlament još uvijek nije završio postupak za izbor novih članova Državne izborne komisije. Stoga, kako smatraju, jedino bi obaveze na evropskom putu mogle pogurati izbornu reformu.
Odbor za izbornu reformu već duže vrijeme ne radi svoj posao. Oni koji nose najveću odgovornost na pingpong način prebacuju ono što su obaveze tog skupštinskog tijela.
A dok je tako, kako je kazao pravnik Boris Marić, trpe građani i građanke, zbog kojih sistem i postoji.
– Znači da im odgovara ovaj izborni sistem i ovakav politički ambijent u kome oni vladaju, nebitno da li su vlast ili opozicija. Sa druge strane, možda se boje da u tim procesima izgube određene poluge moći i vlasti. Možda fali određeni nivo znanja, ali ono što bih naglasio jeste da fali društveni dijalog – rekao je Marić.
A za društveni dijalog, kako je dodao, bilo je više nego dovoljno vremena, ali su se članovi Odbora za izbornu reformu neodgovorno odnijeli prema jednoj od najvažnijih obaveza.
– Kako im je kad politički odgovaralo, zatezali su vezano za rad toga odbora i koristili ga kao dio svoje političke taktike i nekog političkog nadigravanja svojstvenog političkim subjektima u Crnoj Gori. Mislim da su evropske integracije jedino što može da izvrši pritisak da se konačno uđe u ozbiljan rad tog odbora – smatra Marić.
Ocjenu da je posrijedi nadostatak političke volje da se izmijeni izborni sistem dijeli i Damir Suljević iz Centra za građansko obrazovanje.
– Ona pitanja koja se najčešće pojavljuju u Skupštini kao aktuelna uopšte nisu pitanja koja se odnose na izbornu reformu. Iz tog razloga se i može reći da trenutno nikome, ni vlasti ni opoziciji, nije u interesu da se taj proces okonča što ranije – kazao je Suljević.
Podsjeća da Skupština još uvijek nije okončala postupak za izbor novih članova Državne izborne komisije, koja i dalje funkcioniše u starom sastavu, a bez bilo kakve projekcije o tome kada će se izabrati novi sastav koji će odgovarati zastupljenosti političkih partija i koalicija na nivou same Skupštine.
A evropske integracije ciljaju upravo na obaveze koje su pred Odborom za izborno zakonodavstvo. Stoga Marić zaključuje da bi i vlast trebalo da se uključi svojim stručnim i ekspertskim znanjem, pa čak i da zatraži pomoć zemalja partnera u pregovaračkom procesu.
