Tako će većina partija biti skrivena iza koalicija, u kojima skrivaju i svoj legitimitet. A legitimitet je na provjeri svima, i onima koji će biti dio budućih lokalnih parlamenata, a posebno onih koji u tome neće uspjeti.

To se posebno odnosi na partije koji čine najjaču vladajuću koaliciju koja je ikada postojala u Crnoj Gori od uvođenja višestranačja, koja ima skoro dvije trećine poslanika u parlamentu i koja podržava najveću (po broju ministarstava i funkcionera) Vladu u Evropi. I kada se očekivalo, da nakon formiranja te velike koalicije, velike partije koje čine vlast u Crnoj Gori laganije krenu u realizaciju svojih programa i ispunjavanje obećanja (onih koja je, uopšte, i moguće ispuniti), došlo je do vanrednih izbora u glavnom gradu, a i do provjere izborne volje u nekoliko drugih gradova. Umjesto da tvorci te velike dvotrećinske većine u crnogorskom parlamentu samouvjereno krenu na još jedno mjerenje povjerenja građana, oni su se učaurili u koalicije, pa ovi lokalni izbori više liče na raspodjelu vlasti, odnosno neki "ostavinski postupak" velikih partija i partija i pokreta koji su od njih nastali.

Tako se od koalicije Demokrata i Pokreta Evropa sad u Podgorici očekuje mnogo, kao i od koalicije Zajedno za budućnost Podgorice. U prvoj zajednički jezik su našli predsjednik PES-a i premijer Milojko Spajić i predsjednik Demokrata i njegov zamjenik u Vladi Aleksa Bečić. U drugoj, politički guru parlamentarne većine Andrija Mandić okupio je sve prosrpske partije, ali i socijalističke i one marginalne koje nisu ni imale parlamentarni status, usput politički potpuno "udavivši" Socijalističku narodnu partiju, koja je od katastrofalnog poraza na prošlogodišnjim izborima ostala da lebdi kao sjenka. Mandić je, očigledno, uzeo samo zbog imidža i da spriječi i najmanje rasipanje glasova. Ovi potezi su pokazali da ni najveće partije iz skupštinske većine kao što su PES, Nova srpska demokratija i Demokrate nisu htjele da rizikuju i same se pojave na izborima.

Iz parlamentarne većine to je uradila Bošnjačka stranka i već na podgoričkim izborima će se provjeriti da li je napravila dobar izbor ulaskom u 44. Vladu Crne Gore. Ukoliko ne uđe u lokalni parlament, jasno je da birači ove partije ne podržavaju tu njenu odluku. Ona će dobijanje makar jednog mandata pokušati da ostvari kroz sistem manjinske liste, ali će joj opet trebati oko 1.600 glasova, što nije mala brojka za jednu partiju koja dobija glasove isključivo jednog manjinskog naroda.

Spajić najavio da ne putuje u Njujork na sjednicu Generalne skupštine UN-a: Izbori pored Morače preči od govora na Ist Riveru

Bošnjačka stranka Ervina Ibrahimovića i dvije koalicije čiji su stvarni lideri Spajić i Mandić čine onu veliku koaliciju na državnom nivou i ne očekuje se da osvoje dvije trećine vlasti u glavnom gradu, ali bi morali da sami formiraju vlast. Ukoliko toga ne bude, eto prostora za vanredne parlamentarne izbore. A to neće biti lako ostvarivo.

Neće, prije svega, što građani razmišljaju svojom glavom i imaju svoje favorite. Kada je PES u pitanju, od velikog nekadašnjeg trojca koji je dobijao sve izbore Milojko Spajić – Jakov Milatović – Andrej Milović, ostali su samo dugmići, i svako od njih očekuje da pokupi dio kolača vlasti.

Kada smo kod Milatovića, njegov "klub 11", bivših pet odbornika PES-a, tri PzP-a i tri GP URA izazvali su izbore u glavnom gradu. I to nije bilo zbog vlasti u Podgorici, mogli su da dobiju sve što su poželjeli. Tu dolazimo na početak ove priče. Lokalni izbori mogu izazvati vanredne parlamentarne. Uspjeh ove koalicije bi bio dvocifren broj odbornika u podgoričkom parlamentu.

Ako se to dogodi, onda je sigurno da koalicija sa državnog nivoa ne može reći da je pobijedila u Podgorici. Pitanje je koliko će joj "otkinuti" odmetnuti Andrej Milović sa svojom listom i lista koja nosi ime Jakova Milatovića.

Milatović: Podgorički izbori su tačka od koje zavisi put cijele Crne Gore

Ukoliko lista Jakova Milatovića i Dritana Abazovića ne postigne dvocifren broj odbornika, ovaj drugi može, za neuspjeh, da optuži prvoga. Milatović bi doživio poraz ali bez kratkotočnih posljedica, jer mu mandat predsjednika traje još tri i po godine. Dugoročno posljedica može da bude, jer bi morao ponovo da dođe do legitimiteta predsjednika svih građana.

Ni ostatak opozicije na državnom nivou nije imun na poraze. Možda su u "laganijoj" poziciji, ali Demokratska partija socijalista ima zadatak da zaustavi pad. U to se uključio i bivši predsjednik Milo Đukanović, pa ćemo moći da vidimo da li je to dobro za DPS ili je kontraproduktivno. Pitanje je i koliko će od DPS-a uzeti Stranka evropskog progresa, čiji je predsjednik Duško Marković, nekadašnji zamjenik predsjednika DPS-a i crnogorski premijer.

Ostali su i oni manji igrači koji se nadaju iznenađenju, prije svih tu je Evropski savez koji je već napravio uspjeh samim tim što je nakon toliko neuspješnih pokušaja pod isti kišobran doveo Socijaldemokrate, Socijaldemokratsku partiju i Liberalnu partiju. Očekuje se da oni dosegnu cenzus, ali je pitanje koliko će im "smetati" Crnogorska evropska partija Novaka Adžića.

Da će biti značajan činilac na crnogorskoj političkoj sceni, očekuju i pokreti Naprijed i Preokret.

Za sve, međutim, nema mjesta ni u podgoričkom, ni u državnom parlamentu.

Ipak, najveći pritisak je na koalicijama PES i Demokrate i Za budućnost Podgorice i Bošnjačkoj stranci. Oni su vlast na državnom nivou, imaju Vladu za koju tvrde da će preporoditi Crnu Goru i očekuju da se to preslika i na lokalnim nivoima, naročito u Podgorici. Na izborima u Budvi i Andrijevici PES nije ostvario dobar rezultat, ali su ostale partije koje su u "državnoj koaliciji" imale prilično dobar rezultat.