Kriza u crnogorskoj diplomatiji pokazuje koliko političke nesuglasice mogu nanijeti štetu interesima jedne države. Bez brzog i odgovornog rješavanja ovog problema, Crna Gora će nastaviti da gubi kredibilitet i mogućnosti za aktivno učešće na međunarodnoj sceni. Vrijeme je da kohabitacija postane sinonim za saradnju, a ne za političku blokadu.
S upražnjenih 21 ambasadorskih pozicija, uključujući ključne misije pri NATO-u i Ujedinjenim nacijama u Njujorku, Crna Gora ne samo da slabi svoj međunarodni položaj već ugrožava i strateške interese u ključnim institucijama koje garantuju njenu sigurnost i međunarodnu vidljivost. Za našu diplomatiju već se može reći da je paralisana i da su njeni rezultati simbolični.
Crna Gora se trenutno nalazi u režimu kohabitacije, što znači da predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić, kao predstavnici ideološki različitih opcija, dijele odgovornost za vođenje države. Međutim, umjesto funkcionalne saradnje koja bi trebalo da obezbijedi kontinuitet državnih poslova, sve je jasnije da se radi o tvrdoj kohabitaciji. Ovaj pojam, koji se već koristi u političkom diskursu Hrvatske, odnosi se na situaciju u kojoj razlike između predsjednika i premijera postaju nepomirljive, što često rezultira političkim zastojem i institucionalnim kolapsom.
U slučaju Crne Gore, politička kohabitacija umjesto saradnje dovela je do toga da ključni diplomatski izazovi ostanu neriješeni. Iako su održavani sastanci na kojima se govorilo o konkretnim potezima za popunjavanje diplomatije, dogovor o imenovanjima ambasadora nije postignut. Ovaj zastoj ukazuje na duboki jaz između dviju strana, gdje političke razlike pretežu nad interesima države.
Neimenovanje ambasadora nije samo unutrašnje političko pitanje; ono ima ozbiljne međunarodne posljedice.
Jedna od najvažnijih je nedostatak diplomate pri NATO-u. Misija pri NATO-u, koja bi trebalo da bude stub spoljne politike Crne Gore u oblasti sigurnosti, trenutno je bez šefa. Ovo je alarmantno s obzirom na trenutnu geopolitičku situaciju, gdje NATO očekuje aktivnu i koherentnu saradnju svih svojih članica.
Nemamo ambasadora u Ujedinjenim nacijama. Misija u Njujorku, jedna od najvažnijih platformi za jačanje međunarodnog ugleda Crne Gore, takođe je bez lidera. Odsustvo čvrstog vođstva na ovakvim pozicijama ugrožava ne samo kredibilitet države već i mogućnost aktivnog učestvovanja u globalnim procesima.
Posebna priča je Evropska unija. Neimenovanje ambasadora u ključne evropske prijestonice šalje poruku o nesposobnosti da se konsoliduje unutrašnja politika, što može imati posljedice po proces evropskih integracija.
Politička odgovornost u kohabitaciji zahtijeva sposobnost da se razlike prevaziđu u interesu države. Predsjednik i premijer moraju pokazati zrelost i spremnost na kompromis. Odbijanje saradnje i uporno insistiranje na ideološkim razlikama vodi Crnu Goru ka daljoj političkoj paralizi.
Ako predsjednik Milatović i premijer Spajić ne pronađu način da se dogovore o ključnim pitanjima poput imenovanja ambasadora, Crna Gora rizikuje da postane irelevantan igrač na međunarodnoj sceni, s ozbiljnim posljedicama po njenu sigurnost, ekonomiju i budućnost u evropskim integracijama.
