Projektovanje krize i zarobljene institucije

Crna Gora se nalazi na ivici nove ustavne i političke krize, ovog puta ne slučajno, već kao rezultat pažljivo projektovanog scenarija.

Izbjegavanje dogovora o formiranju vlasti u Budvi i Podgorici, nemoć u Šavniku, bezbjednosni sektor u v.d. stanju, a prije svega, realna mogućnost blokade rada Ustavnog suda, mogli bi da posluže kao mehanizam za suspendovanje ključnih političkih procesa, uključujući i izbore. Ovakav razvoj događaja otvara prostor za manipulaciju državnim sistemom pod izgovorom očuvanja "evropskog puta" Crne Gore, dok u pozadini dominiraju uskopartijski interesi.

Od trenutka kada je politika umiješala prste u izbor sudija Ustavnog suda, postalo je jasno da je cilj, barem u očima određenih aktera, sve drugo osim garantovanja ustavnosti i zakonitosti. Proces izbora sudija obilježen je političkim kalkulacijama, dok su ključna pitanja ostala bez odgovora.

Zašto dvije predsjedavajuće Ustavnim odborom, Simonida Kordić i Jelena Božović, obje iz redova Nove srpske demokratije, nikada nisu raspisale konkurs za izbor sedmog sudije Ustavnog suda? Da li je ovo samo slučajnost, ili dio šire strategije da se Ustavni sud zadrži na ivici funkcionalnosti kako bi se njime moglo upravljati u kritičnim momentima? Bez nedvosmislenih odgovora na ova pitanja teško je povjerovati da se radi o tehničkim propustima.

Blokada Ustavnog suda nije samo hipotetička prijetnja, već vrlo moguća realnost sa dalekosežnim posljedicama. Bez te instance, politički sistem bi bio paralisan. Brojne aktivnosti, poput rješavanja izbornih sporova i potvrđivanja ustavnosti političkih odluka, bile bi nemoguće. Time bi se otvorio prostor za izgovor da se odlože ne samo lokalni, već i državni izbori zakazani za 2027. godinu.

Opravdanja za ovakav potez već su spremna. Prvo, navodno tehničko, jeste da Ustavni sud nema kapaciteta za donošenje ključnih odluka. Drugo, političko i manipulativno, jeste tvrdnja da bi održavanje izbora godinu prije ulaska Crne Gore u Evropsku uniju moglo dovesti do pobjede "antievropskih snaga". Na ovaj način, politička odgovornost za blokadu institucija prebacuje se na imaginarne spoljne neprijatelje, dok se unutrašnja korupcija i nedostatak volje za reformama zanemaruju.

Manjak transparentnosti

Pitanje popunjavanja Ustavnog suda razotkriva suštinu problema. Umjesto transparentnog procesa i stručnosti kao osnovnog kriterijuma, izbor sudija postao je poligon za političke igre. Odluka da se ne raspiše konkurs za sedmog sudiju, iako su svi preduslovi postojali, pokazuje koliko su partijski interesi isprednjačili ispred državnih potreba.

Blokada Ustavnog suda savršeno se uklapa u širi obrazac zarobljavanja državnih institucija radi partijskih interesa. Politički akteri koji kontrolišu ključne procese ne samo da ometaju demokratizaciju Crne Gore, već svjesno koče njen evropski put. Ironično, upravo oni koji pozivaju na evropske vrijednosti najviše doprinose urušavanju povjerenja u institucije.